|
DOBA REFORME
Sultan Selim III (1789.-1807.), koji je na prijestolje zasjeo još prije početka glavnih sukoba uvidio je da glavni razlozi osmanske slabosti leže u nedovoljnoj organiziranosti osmanske vojske, te je uznastojao izgraditi vojsku prema europskim uzorima: tehnički opremljenu i taktički osposobljenu discipliniranu, s izobrazbom i prema organizacionim načelima. Osim vojske znao je da mora reorganizirati upravnu službu, te provesti reformu školstva. Bio je svjestan da se nijedan od reformnih zadataka neće moći provesti prije nego se smanji utjecaj janjičara, pa je trebalo započeti s reformom vojske. Janjičari potkraj 18. i početkom 19. st. nisu bili ni sjena onih elitnih postrojbi od prije par stoljeća: bježali su s bojnog polja, nisu se odazivali na pozive u rat. S njihovim platnim knjižicama se špekuliralo, a na svojoj strani su redovno imali ulemu, koja se zalagala za obranu tradicionalnih i vjerskih povlastica.
Svoj je plan počeo provoditi u djelo na temelju 1793. carskom naredbom, kada je doveo u zemlju brojne vojne stručnjake iz Francuske. Oformljeni su novi odredi vojske – nizam i cedit (nizam i džedit - novi psetari). Njihova valjanost vrlo brzo se pokazala i to protiv francuske vojske 1798., te nešto kasnije u Europi. Ove reforme su izazvale veliki otpor: janjičari su se zabrinuli za svoje povlastice, a begovi dolova su bili konzervativni. U Rumeliji je reforme kočio Pazvanoglu Osman aga koji je digao ustanak protiv Osmanske vlasti. Budući da je vladao područjem od Beograda do grada Ruse u Bugarskoj Porta mu je morala dati položaj vezira. Centralnu vlast u ovom dijelu opstruirao je i Ali-paša Janjinski (sandžakbeg grada Janjine u Epiru).
Suradnja s Francuskom ipak nije dugo potrajala bez komplikacija. Napoleon Bonaparte je 1798. poduzeo pohod na Egipat. Taj pohod bio je poduzet s namjerom da se prekinu trgovački putovi Engleske s Indijom, a mamelučki emiri koji su vladali Egiptom s velikim stupnjem autonomije oduprli su se Francuzima i doživjeli poraz. Time se lokalno egipatsko stanovništvo okrenulo protiv Francuza, pa je francuski pohod postao neuspješan. Uz to francuska je flota doživjela poraz kod Abuqira, a neuspjehe su trpjeli i u Siriji. Razvoj događanja nagnao je Osmanlije da 1799. sklope mir s Engleskom, te se zajedno s kontingentima engleske vojske prebacili u Egipat. Osmanlije su uznastojale iskoristiti ovu priliku, te ponovo učvrstiti položaj u Egiptu. To su i uspjeli, upokorivši Mameluke, ali su morali pridobiti stanovništvo smanjenjem poreza.
Ova događanja bila su za Osmanlije tek uvod u ono što ih je očekivalo na prostoru jugoistočne Europe, što će ih svakako nagnati da ubrzaju reforme na prostoru Carstva.
OSMANSKO CARSTVO
OSTALI NARODI JUGOISTOČNE EUROPE OD PADA CARIGRADA DO KONCA 18. STOLJEĆA (s područja hrvatskog okružja)
Države koje su potpale pod Osmanlije uglavnom u cijelosti gube svoj kontinuitet. Osim državnog, gubitak i društvenog kontinuiteta: oblik administracije i društva drukčiji od europskog svijeta. Negdje je stalno ili duže vrijeme postojao crkveni kontinuitet: Grčka – Carigradska patrijaršija, Srbija – Pećka patrijaršija. U nekim krajevima Bosne te Srbije nosioci državnosti nisu ukinuti, već su uklopljeni u novi sustav.
Do 1541., odnosno do osvojenja Budima sve zemlje JI Europe pripadale su Rumelijskom beglerbegluku. Nakon toga utemeljuje se Budimski pašaluk, 1552. godine i Temišvarski nakon pada ovog grada, a 1580. izvršena je reorganizacija osmanlijskog područja i utemeljen je Bosanski pašaluk. Potkraj stoljeća formiran je još Egerski (1596.), te nakon toga i Kanjiški pašaluk (1600.). Južni dio Grčke s Egejskim arhipelagom također je imao svoj ejalet, kao i u 17. st. područje oko ušća Dunava - Özö).
Poluvojnički redovi sastavljeni od vojnuka i martolosa. Najveći broj kršćana upravo u ovim redovima sudjelovao u osmanlijskoj vojsci.
Vojnučki red nastao je od vlaha vojnika, imali su slobodne baštine; niži zapovjednici bili su kršćani a viši muslimani. Zaduženi ponajprije za logistička pitanja poput održavanja konja, opskrbu i slično.
Martolosi – pripadali su boračkoj vojsci; veći dio plaćenički a manji dio onih koji su zadržali svoje baštine. Odrađivali manje zahtjevne ratne zadatke, poput čuvanja straže, osiguranje, doprema municije i sl.
Radi zaštite važnijih prilaza mostova i skela ponekad se čitavom selu povjeravala zaštita putova i objekata na njima u zamjenu za privilegije i smanjena podavanja od poreza i tlake – takvi privilegirani nazivali su se derbendžijama.
ZEMLJIŠNO-POSJEDOVNI ODNOSI
Mirijska zemlja – državno vlasništvo na zemlju. za razliku od mirijske postojala je mulkovna (mulk), a označavala je privatnu zemljišnu svojinu. Sva zemlja bila je u početku državna, odnosno sultanova. Oko 1528. god. oko 87 % zemlje u Osmanskom Carstvu bilo je mirijsko. Da bi netko mogao sačuvati zemlju za svoje podanike mogao ju je ovakufiti, odnosno pretvoriti u vakufe, vjerske zadužbine od kojih bi se financirali određeni vjerski muslimanski redovi, određene zaklade i slično. Osoba koja bi zaviještala određene posjede obično bi svoje nasljednike imenovala za upravitelje vakufa, a oni bi poslije upravljali tim novcem. Čiftluk koji u kasnijem razdoblju označava zemljište koje je bilo obuhvaćeno čifčijskim odnosima, o čemu će kasnije biti više riječi, označavalo je i zemljište odnosno posjede koje su u spahijsko-nadarbinskom sustavu držali muslimani. Označavao je osnovnu jedinicu na temelju koje su se razrezivala podavanja, a veličina mu je ovisila i o kvaliteti zemlje. Tako je 1 čiftluk iznosio:
70-80 dunuma (940 m2; približno 10 ara) dobre zemlje ili;
100 dunuma osrednje ili;
130-150 slabe zemlje;
Nije sva zemlja bila uključena u sustav timara, već je bilo i onih koji su imali privilegije.
Državna (mirijska) zemlja mogla se pretvoriti u mulkovnu jedino sultanovom odlukom i onda takva ovakufiti – pretvoriti u vakuf.
MAKEDONIJA
Područje Makedonije u širem smislu najvećim je dijelom potpalo pod osmansku vlast već do kraja 14. stoljeća. Kako su se osvajali pojedini krajevi Osmanlije su provodile svoje administrativno uređenje. Utemeljeni su Skopski, Kjustendilski, Solunski i Ohridski sandžak, svi u okviru Rumelijskog ejaleta. Osmanlijskim napredovanjem na prostor jugoistočne Europe počelo se doseljavati tursko stanovništvo – turkmenske mase koje su naseljavale opustošene i razorene gradove i sela ponajviše u primorju te duž glavnih putova. Jurucima se nazivalo stočarsko stanovništvo pridošlo iz anadolskih prostora. Dakle, paralelno sa islamizacijom odvijao se proces doseljavanja turskog stanovništva. Etnička slika mijenjana je nasilnim iseljavanjem domaćeg stanovništva i njihovim prebacivanjem u Malu Aziju i Albaniju. U gradove je bio velik priljev židovskog stanovništva koji su padom Kordovskog emirata iz Španjolske dolazili u te krajeve. Osmanlijska vlast je blagonaklono gledala na dolazak Židova: doprinosili su oživljavanju gradske privrede (obrtnici, majstori u izradi oružja i baruta, trgovci sa brojnim vezama). Među Židovima bili su brojni zakupnici, a naseljavali su samo gradove.
Među kršćanima bilo je i onih koji su imali svoje timare. Da bi ih sačuvali, ti kršćani su najčešće bili prisiljeni prijeći na islam. U nekim slučajevima čitava sela su prelazila na islam, ali bi zadržala svoj jezik i običaje – Torbeši.
Osmanlije bi uništavali krupne feudalce, dok bi manje uvlačila u timarski sustav. Osnovu privrede činili su zemljoradnja (pamuk, riža, duhan, mak) i stočarstvo. Brojni vinogradi obrađivani su velikim udjelom robovske snage, a jedan od važnijih trgova robljem nalazio se upravo u Skopju. Ostali važniji prihodi bili su od ribolova (jezera), te rudarstva (srebro i olovo) od kojih je sumpor bio dosta važan posebice zbog proizvodnje baruta.
Najvažniji gradovi bili su Solun, Skopje, Bitola, Strumica i Ohrid. I Dubrovčani su na ovom području imali svoj emporij.
Ohridska arhiepiskopija predstavljala je najraniju crkvenu organizaciju koja je u cjelini ušla u sastav osmanlijske države. Uz Carigradsku patrijaršiju predstavljala je jedinu pravoslavnu crkvu na prostoru jugoistočne Europe. Takva situacija potrajala je sve do 1557. kada je ponovno utemeljena Pećka patrijaršija. U nju su ušli dijelovi teritorija oko Tetova, Skoplja, Štipa, dok su jugoistočni krajevi (Solun, Ber, Dojran) pripali Carigradskoj patrijaršiji. Ohridska arhiepiskopija imala je položaj autonomne crkve u Osmanlijskom Carstvu: sudili ne samo crkvenim licima, u bračnim sporovima, oko nasljedstva, te nekim drugim sporovima. Po bogatstvu prilično su odskakali od običnog puka. Od konca 16. st. rukovodeća mjesta počinju zauzimati duhovna lica grčke narodnosti, a običan kler, odnosno niže svećenstvo regrutiralo se iz redova naroda. U gradovima kao episkopskim centrima liturgija se obnašala na grčkom jeziku. Nisu bili rijetki napadi na crkvena imanja i manastire zbog teških uvjeta života. Kao rezultat stanja javlja se hajdučija, a javlja se i niz buna uglavnom lokalnog karaktera protiv nositelja osmanlijske vlasti.
SRBIJA OD PADA DESPOTOVINE DO DRUGE POLOVICE 16. STOLJEĆA
Nakon konačnog pada Smedereva 1459. godine došao je kraj Srpskoj despotovini. Na osvojenom prostoru Osmanlije su postupno formirale svoju upravu: na jugu oformljeni Prizrenski i Vučitrnski sandžak, a na sjeveru Kruševački i Smederevski. Neka područja despotovine potpala su pod susjedne sandžake: Zvornički, Bosanski, Kjustendilski, Vidinski i Sofijski. Zbog relativno nedovoljno provedene islamizacije, mnoga sela zadržala su određenu samoupravu (knežine), a bio je i velik broj kršćanskih spahija. Kršćanski spahije ipak su držali manje timare. S vremenom je njihov broj sve više opadao, kako je islamizacija uzimala maha.
Središte čitavog prostora i glavna utvrda, Beograd, osvojena je 1521. od strane Sulejmana Veličanstvenog i pripojena Smederevskom sandžaku koji je zadržao to ime premda je sjedište prebačeno u Beograd.
Uslijed brojnih ratnih operacija velik broj stanovnika osvojenog područja, ali i vojnika prebjegao je u južnu Ugarsku. Ondje ih se nastojalo uključiti u protuturski otpor kroz uključenje u već postojeće i novoosnovane postrojbe. Matijaš Korvin je čak dozvolio da srpski predstavnici zadrže titule despota, bez određene teritorije kao odraz političke volje naroda. Da bi ih još više privolio na protuturski angažman promovirao je ideju restauracije despotovine.
U II. polovici 15. st., Osmanlije su mnoge dužnosti povjeravale domaćem stanovništvu, a također i velik broj vojnuka i martolosa s područja prijašnje srpske despotovine nalazio se uključen u osmanlijske postrojbe. Zbog čestih upada s ugarske strane na sjeveru duž Dunava naselili su vlahe stočare, a dosta su se oslanjali na martolose. Ovi su bili uključeni ponajviše u graničarsku službu, ali i šajkašku gdje su patrolirali duž rijeka na svojim brodicama. Nakon osvojenja južne Ugarske od 20-ih pa do polovice 16. st. zbog daljnjih osmanlijskih osvajanja Smederevski sandžak izgubio je svoje izuzetno značenje, pa se položaj privilegiranih slojeva u njemu izmijenio.
Najvažnije privredne stavke bile su od rudarstva. Najvažniji rudnici bili su Novo Brdo i Srebrenica. S vremenom zbog zastarjele tehnologije proizvodnje i neodržavanja rudnika njihovi prihodi sve više opadaju. Do 30-tih godina 16. st. prihodi dobivani su od filuridžija – Vlaha. Pripadnost Vlasima bio je termin upravno-financijske a ne socijalne prirode. Vlah je imao taj status samo onda dokle bi plaćao filuriju.
Povlastice naroda, ponajprije u Smederevskom sandžaku nisu se mogle dugo održati. Njihovo ukidanje je išlo postupno. Do 1526. bile su prisutne velike povlastice, a otad su naglo ukidane. Naime od 1529.-1540. Ugarsku većim dijelom drži osmanlijski vazal Ivan Zapolja, dok je konačnim osvojenjem Budima Smederevski sandžak postao prilično siguran pa su ukinute brojne povlastice. Naročito opada broj kršćana spahija. Prema dotadašnjem osmanlijskom zakonu o vlasima iz 1467.-1468. "svaka kuća bila je dužna davati dukat na ime filurije, te dvije ovce i jednog ovna. Od katuna (20 kuća) šator, sir, tri konopca,… na pet kuća jedan vojnik za pohod."
Vlasi su imali svoje zapovjednike primićure (niži zapovjednici) i knezove (viši zapovjednici). U drugom valu naseljavanja nastojalo se brojne vlahe trajno naseliti na novoosnovano područje. Njihovo naseljavanje u zemljoradničke krajeve uvjetovalo je njihovo preorijentiranje na zemljoradnju. Svi knezovi su imali slobodnu baštinu – knežinu. Ta područja s određenim stupnjem samouprave bila su dužna osigurati naseljenost teritorija vlaškim stanovništvom što su osiguravali upravo vlaški zapovjednici. Oni su se postupno izdiferencirali od ostalih vlaha. Njihova dužnost postala je nasljedna; neki su dobivali slobodne baštine, neki timare, a na pohode su išli uz sandžakbega. Kasnije je njihova ingerencija prešla na čitavu raju. Knežine su bile različite veličine, a obuhvaćale su od tri, pa do preko 100 sela. Vlaške povlastice ukidaju se 1536. godine. Dotad su uz rečeni dukat po kući, vlasi plaćali pola ušura kada bi obrađivali spahijsku zemlju, a radnih obveza nisu imali. Pomicanjem granice prema sjeverozapadu dovelo je do pomicanja vlaha, a oni što su ostali baviti se zemljoradnjom izjednačeni su s ostalom rajom.
Što se tiče vjerske ingerencije Srbi su nakon pada despotovine i dalje imali svoju crkvu – Pećku patrijaršiju. Nije sasvim pouzdano da su je imali sve vrijeme do 1527., ali je te godine ukinuta i podvrgnuta Ohridskoj arhiepiskopiji, najvjerojatnije zbog međusobnih sukoba. Pećka patrijaršija je ponovno obnovljena 1557. pod utjecajem Mehmed-paše Sokolovića koji je bio jedan od vezira Porte, a za patrijarha je postavljen njegov brat Makarije. Restauracija srpske pravoslavne crkve određenim je dijelom značila priznavanje uloge srpskog naroda u osmanlijskim osvajanjima. Da je osmanlijska vlast imala koristi od Srpske pravoslavne crkve dovoljno ilustrira podatak da je bila obvezna plaćati 100.000 dukata godišnje sultanu. Ona je dakle imala ulogu kao feudalna organizacija – da prikuplja prihode regulirane ukazima sultana, te kao politička organizacija da postane politički predstavnik srpskog naroda.
Pećka patrijaršija sredinom 16. st.
BOSNA I HERCEGOVINA OD PAD POD OSMANLIJE DO DRUGE POLOVICE 16. STOLJEĆA
Nakon pada Srpske despotovine 1459., Osmanlije su stekli uvjete da mogu preći u osvajanje Bosne. Osmanlije su se već u prvim desetljećima 15. stoljeća infiltrirali u Bosnu i to njezin istočni dio ponajprije zahvaljujući međusobnim sukobima velikaša i njihovim dinastičkim borbama. Bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461-1463) bio je sve samo ne sposoban da osigura obranu kraljevstva. Na ruku mu nije išla neposlušnost pojedinih velikaša u istočnoj Bosni. Bosna je pala već nakon nepuna dva mjeseca,a tek su Vukčići Kosače uspjeli povratiti dio izgubljenog teritorija. Novoosvojene zemlje sultan je pretvorio u Bosanski sandžak sa sjedištem u Sarajevu. Na inicijativu pape Pia II utemeljena je antiturska koalicija između Ugarske, Venecije, kojoj se priključio i Skenderbeg. Papa Pio II umro je tijekom samih priprema. Poslije odlaska glavnine osmanlijskih snaga Ugarska je krenula u ofenzivu i u kratko vrijeme prodrla duboko u Bosnu. Osvojeno je glavno strateško mjesto u tom području – Jajce. Osmanlije su 1464. poduzeli napore za povratkom izgubljenog teritorija, ali nijedna od dviju vojski nije mnogo napredovala. Od osvojenih područja Ugri su formirali Jajačku i Srebrničku banovinu. Ova potonja imala je sjedište u istočnoj Bosni u Srebrniku i pokušavala se nadovezati na Šabačku banovinu tvoreći štit protiv osmanlijskih napada. Izgubljene posjede u Bosni Osmanlije su pokušale nadoknaditi osvajanjima u Hercegovini. Od osvojenih područja od 1465. i 1470. formiran je Hercegovački sandžak sa sjedištem u Foči. Godinu dana kasnije osvojen je Počitelj, a konačno 1482. pada preostali dio Hercegovine s gradom Novim.
Da bi donekle umirili nezadovoljno domaće stanovništvo, ponajprije feudalce zbog ograničavanja upravljanja zemljom – timarima, Osmanlije su 1465. obnovile bosansko kraljevstvo pod svojom zaštitom imenujući za kralja Matiju Kotromanovića (1465-1476). S druge strane, Ugri su napravili sličan potez, pa su na teritoriju koji su osvojili, kraljem proglasili Nikolu Iločkog (1471-1477). Otpor Osmanlijama kažnjavan je oduzimanjem lena i degradacijom na nivo raje. U Hercegovini koja je bila mnogo više stočarski orijentirana nalazio se velik broj vlaha, dok ih je u Bosni bilo znatno manje. Da bi sačuvali svoje timare kršćani spahije prelazili su na islam. Islamizacija je imala puno manje odjeka, a time i pristaša među vlaškim stanovništvom u Hercegovini. Većina vlaha ostaje u katunima i bavi se stočarstvom. Obveze su im slične onima u Srbiji. I ovdje imaju svoju samoupravu pod svojim zapovjednicima: knezovima, vojvodama, katunarima. Ubrzo nastaje velik broj vakufa, najviše kao rezultat nastojanja da viši dostojnici osiguraju svojim nasljednicima sigurna primanja.
Za vrijeme sultana Bajazida (1481-1512) nisu se vršile mnoge ratne akcije kao za njegovih prethodnika. Već 1513. Osmanlije osvajaju preostali dio istočne Bosne uključen u Srebrničku banovinu, a 1528. pada i Jajce, a s njim i Jajačka banovina. Tridesetih godina 16. stoljeća u osmanlijskim osvajanjima najviše se istaknuo bosanski sandžakbeg Husref-beg. Slijede daljnja osvajanja, pa je od novoosnovanog teritorija utemeljen 1537. Kliški sandžak sa sjedištem u Livnu (i Klisu koji je bio najvažnija utvrda), 1557. sandžak Začasna (Cerničko-Pakrački sandžak koji je obuhvaćao krajeve današnje Hrvatske) te Krčki ili Lički sandžak 1580. sa sjedištem u Kninu. Konačno 1592. osvojen je Bihaćki sandžak nakon osvajanja Bihaća. Svi ovi sandžaci uključeni su Bosanski ejalet koji postoji od 1580. Sjedište ejaleta bilo je do 1639. u Banjoj Luci, nakon čega je premješteno u Sarajevo, a u 2. pol 17. st. i u Travnik Godina 1593. označila je kraj osmanlijskog napredovanja na tom pravcu. U svom razvoju kao najzapadnija osmanlijska pokrajina u Europi Bosanski pašaluk imao je određene specifičnosti. Jedna od njih bila je institucija kapetanija. U početku su predstavljale važne utvrde na rijekama, a kasnije pogranične teritorijalne jedinice pod upravom kapetana - Vojno obrambeni utvrđeni prostor s glavnim uporištem u nekoj značajnijoj utvrdi, pojačan sustavom većih ili manjih utvrđenja (Gradiška, Krupska, Bihaćka, Gabelska, Kliška i dr.). Kapetanije će kasnije od pogranične ustanove postati tvrđavsko-teritorijalne ustanove i u unutrašnjosti pašaluka. Kapetanijom je zapovijedao kapetan, a pomoćnici su mu bili dizdari koji su bili odgovorni svaki za svoju utvrdu za koju su bili zaduženi.
Na mjesto bosanskog beglerbega postavljali su se sposobni i odvažni turski zapovjednici. Među najznačajnijima u 16. st. (od utemeljenja 1580.) treba istaknuti Ferhata Sokolovića iz vezirske obitelji Sokolović, te Hasan-pašu Predojevića koji je osvojio Bihać; doduše svega dvije godine je bio na tom položaju te je poginuo u bici kod Siska.
I na području Bosne se nakon 1526 i Mohačke bitke ukidaju vlaške povlastice. Kao i drugdje, u međuvremenu se vlaški sloj izdiferencirao te se odvajalo zapovjednike od običnih vlaha. Samostalne posjede koje su prije držali knezovi na tim prostorima upisivalo bi im se kao timar, dok bi ostali vlasi bivali izjednačeni s rajom.
I ovdje je čiftlučenje uzelo maha. Posjednik čiftluka postavio bi se između seljaka i posjednika lena. Na sebe je preuzimao davanje rente koju je seljak bio dužan davati feudalcu, a sam je od seljaka uzimao znatno veću rentu. Posjednici čiftluka nisu imali drugih obveza osim davanja desetine posjednicima lena na kojima su se njihovi čiftluci nalazili. Zemlja je ostajala u naslijeđu porodice, a čiftluk se mogao prodati, založiti ili zamijeniti. Posjednik čiftluka mogao je otjerati seljaka sa čiftluka i umjesto njega dovesti drugog seljaka zbog dužničkog odnosa. Posjednici čiftluka obično su obavljali i neke druge djelatnosti, a mahom se orijentiraju i na gradsku privredu. U načinima dolaska u posjed čiftluka bilo je redovno velikih nepravilnosti i zloupotreba: od prisilnog utjerivanja dugova do zastrašivanja i tjeranja sa zemlje.
U osvajanjima prema sjeverozapadu i zapadu Turci su na osvojen teritorij naseljavali pretežno srpsko i vlaško stanovništvo (dolina Vrbasa, Sane, dio unskog sliva). Ukidanjem povlastica vojnuka akindžija i martolosa nastojalo ih se vezati za područje na koje bi bili naseljeni. Sve više izvanrednih nameta izazvanih financijskim teškoćama dovode do povećanog pritiska na seljake: veći kuluk, veće daće. Zbog ukidanja povlastica nisu rijetki slučajevi prebještva vlaha na austrijsku i mletačku stranu. Javlja se i hajdučija, a u pograničnim područjima velike štete nanose uskoci.
Najvažnije naselje je svakako Sarajevo koje je bilo jedno od najrazvijenih na prostoru jugoistočne Europe pod vlašću Osmanlija. Od bosanskih gradova među važnijima treba istaknuti Novi Pazar, Visoko, Jajce, Travnik, Banja Luka, a u istočnom dijelu Foča.
CRNA GORA OD PADA POD OSMANLIJSKU VLAST DO SREDINE 16. STOLJEĆA
Nakon pada Bosne 1463. Crna Gora je uz dijelove Hercegovine ostala jedino nepokoreno područje u zaleđu osmanlijskih osvajanja. Njezin teritorij obuhvaćen je kasnosrednjovjekovnim teritorijem Zete. Mletačka Republika osvaja 1439. zetsko primorje, a Crnojevići koji drže Gornju Zetu priznaju njihovu vrhovnu vlast. Dok se sjeverna Albanija još držala za vrijeme Jurja Kastriota Skenderbega (1444-1468), glavnina osmanlijskih napada nije bila usmjerena na Zetu. Smrću Skenderbega na red je došla Zeta. Njome je tada vladao Ivan Crnojević (1465-1490). Ne dobivajući pomoć od Venecije, Ivan Crnojević okreće se protiv nje. Padom najvažnijeg grada Skadra te Ivanove prijestolnice Žabljaka 1479. pod Turke, Ivan se nakratko sklonio u Italiju. Ubrzo se vraća u zemlju i nastavlja rat protiv Osmanlija. Ipak je uskoro priznao njihovu vlast, zadržavši upravu nad planinskim dijelom Gornje Zete. Prijestolnicu je prenio u Cetinje, gdje je podigao dvor i manastir, sjedište zetske mitropolije. Njegovi sinovi Đurađ (1490-1496) i Stjepan (1496-1499) upravljaju zemljom kao turski vazali dok 1499. nije Crna Gora pripojena skadarskom sandžaku. Đurađ je ujedno u Cetinju 1494. osnovao prvu Crnogorsku tiskaru, koja je jedna od najstarijih na širem prostoru. Da bi otupila oštricu protuturskog otpora osmanska vlast izdvaja Crnogorski sandžak iz sastava skadarskog sandžaka, a za sandžakbega postavlja Skenderbega Crnojevića, poturčenog sina Ivana Crnojevića. Date su joj i posebne povlastice: ukidanje timara, knežinska samouprava, način prikupljanja poreza – filurije. Nakon smrti Skenderbega Crna Gora je ponovo pripojena skadarskom sandžaku 1513., ali su crnogorske povlastice i postignut stupanj autonomije zadržani. Postignuti stupanj autonomije omogućio je razvoj slobodnog života rodova i bratstava u okviru plemena. Postupno se formira i plemenski savez.
Osmanlijska osvajanja na zetskom području
Do kraja 16. st. granice Crne Gore iste su kao i pri padu pod osmanlijsku vlast. Obuhvaćala je oblast stare Crne Gore s Poborima, Mainama, Grbljem i oblastima do Morače i Zete na istoku. U nizinskim i pristupačnijim dijelovima nema nikakvih tragova plemenske organizacije (Župa, Rijeka, Crmnica). U drugom izrazito planinskom dijelu (Cetinjska nahija) postoje teritorijalne jedinice koje nose nazive kasnijih plemena, ali na teritorijalnom principu, a ne na srodstvu. Na principu srodstva jedino su bratstva ta koja kompaktnim dijelom čine te jedinice. Te se teritorijalne jedinice u mletačkim izvorima 17. st. nazivaju contee, ili knežine.
Ekonomsko učvršćenje cetinjskog manastira omogućava povećanje značenja vladike. Vladike su se pozivale na osmanlijske organe vlasti pri sukobu sa seljacima. Postupno raste značenje vojvoda i knezova. Crkva je ovdje u sličnom položaju kao i Srbiji: S jedne strane je kao feudalna organizacija zaštićena (s osloncem na Osmanlije koje pomažu u prikupljanju poreza), a s druge strane sve više preuzima ulogu važnog čimbenika u ostvarenju teritorijalnog jedinstva.
SRIJEM, BAČKA I BANAT (JUŽNA UGARSKA) OD PADA POD TURKE
Područje ovih pokrajina je osvojeno u pohodima protiv Ugarske za sultana Sulejmana. Beograd pada 1521. (ali je pripojen Smederevskom sandžaku), 1526. Petrovaradin, Ilok, i svi gradovi do Osijeka, te Mohač. Vrlo brzo izbijaju bune u nastojanju da se povrate izgubljeni teritoriji, kao što je bila buna Jovana Nenade. Najveći dio Osmanlije su osvojile u pohodima 1526. i 1529., kada je osvojena južna Bačka. Ferdinand Habsburški pokušao je zauzeti Budim, ali je odbijen, pa su potom Osmanlije zauzele Budim. U narednim godinama slijede napadi i osvajanja dijelova teritorija Slavonije i preostalih dijelova južne Ugarske. godine 1552. osvojen je Temišvar, koji postaje sjedištem novoutemeljenog pašaluka.
U drugoj polovici 15. st. bilježi se na tom području masovnije naseljenje Srba, najviše u Srijem i dijelove banata. Nakon 1521. i pustošenja Srijema u velikoj mjeri migracije su usmjerene prema Bačkoj. Znatan val naseljenja omogućen je dolaskom Osmanlija i vojske gdje su se isto tako doselili na ta područja vlasi, martolosi i pripadnici posada u tvrđavama, a određen dio i kao zemljoradnici na opustošena područja. Najveći dio vlaha naseljen je u Srijemu gdje se isprva plaćala samo filurija. Ovdje je čiftlučenje bilo dosta lakše provedivo, budući da je mnogo dobara opustošeno. Careva blagajna je ta dobra prodavala kao čiftluke uzimajući tapijsku pristojbu. Kupovali su ih sandžakbegovi, čehaje, vojvode, age, zaimi, obični spahije kao i građani muslimani i kršćani, ali i seljaci iz obližnjih sela. Osmanlijski velikaši koji su posjedovali čiftluke obrađivali su ih na vlastiti račun ponajviše radnom snagom svojih robova – uglavnom ratnih zarobljenika. Raja s timara obrađivala je kulukom čiftluke spahija i više dana u godini nego je to bilo propisano.
Teritorijalna samouprava bila je poput ostalih prisutna i na ovom području.
Većina gradskih naselja pretežito muslimanskih osim Srijemskih Karlovaca, Slankamena, Pančeva, i Vršca. Ostala veća naselja bila su Seged, Temišvar, Ilok, Mitrovica, Bečkerek i Bač. razlike između grada i sela nisu bile velike zbog zemljoradničkog karaktera grada.
Do pada Beograda, na ovom području jurisdikcija Beogradske mitropolije. Neko vrijeme podređeno je Ohridskoj arhiepiskopiji. Nakon 1557. učvršćena organizacija srpske pravoslavne crkve. Brojne katoličke crkve opustjele, a svećenici se povukli. Biskupi srijemski, čanadski, kaločki i pečujski, uglavnom su postali titularni. Potkraj 16. st. bilježi se pogoršanje položaja naroda.
NARODNI POKRETI I USTANCI POTKRAJ 16. I NA POČETKU 17. STOLJEĆA
Potkraj 16. st. i početkom 17. stoljeća, raste sve veći pritisak na one posjednike u osmanskoj službi koji još uvijek nisu prešli na islam. Tomu je doprinijelo i širenje osmanske vlasti preko granica dotičnog područja. Veći pritisak vršen je na područja gdje je prevladala ratarska privreda, a manji na stočarska. Ondje su se uglavnom i dalje sačuvali nemuslimanski oblici organizacije vlasti (knežine). Pogoršao se položaj vojnuka i martolosa, poluvojničkih redova. Većina ih je morala preći na islam da bi mogla obnašati istu službu kao do tada.
Srpska crkva bila je povezana s feudalnim elementima; to je dovelo do okretanja crkve protiv osmanske vlasti. Svakako je najveći razlog oštra polarizacija u društvu na muslimanske i nemuslimanske povlaštene slojeve države naspram kršćanskih naroda. Svakako je uz to veliku važnost imao ekonomski i financijski pritisak na crkvu:
- gubljenje prava manastira (i posjeda);
- preotimanje crkvenih imanja;
- nametanje velikih globa;
Srpska crkva počinje tražiti protektorat i zaštitu od stranih sila nad srpskim narodom; traže je od Habsburgovaca, talijanskih vladara, pape, ruskog cara.
Srpska crkva ipak prvenstveno brani svoje interese, a nema ni jasno zacrtan cilj punog oslobođenja naroda. Narodne mase su se unatoč tome mogle poistovjetiti sa srpskom vojskom jer je u njenim redovima bilo mnogo običnih vjernika i nižeg svećenstva usko povezanog s narodom.
Sredinom 17. stoljeća ponovno raste pritisak na Pećku patrijaršiju. Izložena pritisku osmanskih vlasti i protivnika, pravoslavna crkva nastoji potražiti oslonac na katoličku crkvu te na Rusiju. Pedesetih godina smanjuje se pritisak pa te inicijative opadaju, a pravoslavna crkva postaje još čvršća. Osmanlije na taj način potiču protukatoličke inicijative kao i one protiv Rusije.
HAJDUCI I USKOCI
Hajduk je onaj čovjek koji se odmetnuo od vlasti, živi po zabačenim planinama u skrovištima, otimajući i pljačkajući. U 15. i 16. st. širi se po svim zemljama Europe. Hajducima bi se pridružili odmetnici i razbojnici. Najčešće je do toga dolazilo zbog teškog društvenog i političkog stanja raje. Uz ovaj tip hajdučije, druga vrsta znakovita je za plemenske oblasti. Izrazito je pljačkaško-privrednog karaktera. Preko ljeta bi odlazili od svojih domova u hajduke kako bi mogli preko zime prehraniti svoju obitelj. Iste hajdučke čete brane svoja plemena od nasrtaja pripadnika drugih plemena ili pak Turaka, a i same idu u slične pohode. Hajdukuje se u četama brojnosti od 10-30 ljudi. na čelu je harambaša koji ima neke povlastice pri podjeli plijena, a njegov pomoćnik nazivao se barjaktar. Na njihovom udaru su najčešće bogate kuće, trgovačke karavane, haračlije s prikupljenim porezom i slično. Hajdučija je neizravno lomila udarnu snagu turske države i često nailazila na simpatije, a imala je organiziranu mrežu jataka – simpatizera koji su pomagali hajduke i dojavljivali važnije podatke o plijenu. Posebna priča su uskoci. I kod njih se nalaze određeni elementi hajdučije, premda je njihov karakter po svom postanku potpuno drugačiji. Moglo bi se reći da su oni bili oružje u rukama austrijskog nadvojvode, ali i oružje austrijske politike, budući da su Austrijanci preko njih vršili pritisak na Mletačku Republiku radi slobodne plovidbe Jadranom.
TURSKO AUSTRIJSKI RAT (1591-1606)
Od 1591. nakon ustoličenja Hasan paše Predojevića za beglerbega Bosanskog pašaluka bilježe se učestale provale osmanlijskih odreda preko Une. Već godinu dana kasnije Hasan paša osvaja Bihać i okolno područje preko Une. Napadan je i Sisak, ali je u trećem pokušaju 22. lipnja posada potpomognuta krajiškim pojačanjima iz Hrvatske vojne krajine te obližnje Kranjske nanijela težak poraz Osmanlijama i natjerala ih u bijeg pri čemu se Hasan-paša utopio u rijeci Kupi. Papa tada pokreće inicijativu za formiranje protuturske koalicije: pozivani su Erdelj, Moldavija, Vlaška, Rusija, Poljska, ali se nitko nije odazvao. Paralelno se radilo i na izbijanju ustanaka u Hercegovini, Albaniji, Grčkoj. Drugo žarište protuturskog otpora bilo je u južnoj Ugarskoj i Srbiji. Ustanak u Banatu je ugušen 1594. Godinu dana kasnije u rat je stupio erdeljski knez Sigismund Bathory. Ondje su mu dali podršku i Srbi koji su od ranije pribjegli na to područje, a dio ih se uključio i u redove austrijske vojske.
S druge strane Mlečani su bili jako pasivni i oprezni u ophođenju s Osmanlijama. Stoga im se događaj iz 1596. nije nimalo svidio. Tada je naime odred naoružanih ljudi i uskoka na prepad zauzeo Klis. Ovaj događaj imao je velikog odjeka i odobravanja među stanovnicima na mletačkom teritoriju, pa se obrani Klisa priključio i određen broj ljudi iz Splita i okolice kojima se nije svidjela mletačka politika. Turci su odmah vršili pritisak na Veneciju, ponajviše zbog priprema ustanika i prelaska preko mletačkog teritorija. Mlečani su zato opstruirali obranu Klisa, te uznastojali spriječiti dolazak pojačanja njegovim braniteljima. Nakon nepuna dva mjeseca nakon borbi obrana se povukla i uz dogovor prepustila utvrdu Osmanlijama.
Najvažnije središte otpora protiv osmanlijske vlasti bilo je u Hercegovini 1597. Ustanak koji je vodio nikšićki vojvoda Grdan je doživio neuspjeh. Aktivnosti oko ustanka su se i dalje odvijale, a nakon austrijskog mira s Turcima polako jenjavaju, budući da carevi predstavnici prestaju agitirati i surađivati s kršćanima u tom području.
SRBIJA
Premda je Srbija osvajanjem Beograda prestala biti graničnim dijelom Osmanske carevine, nepovoljni uvjeti, u prvom redu velika prisutnost vojske, nisu nestali. Tim je dijelom naime, prolazio važan put kojim se kretala osmanlijska vojska. Sve to skupa popraćivano je nasiljima koji su oni počinjali tom prilikom, te povećanim izvanrednim daćama, u prvom redu hrane za vojsku. O stanju u tim krajevima u II. polovici 17. st. govori turski putopisac Evlija Ćelebija u svom djelu "Putopis". Premda je tlo bilo dosta plodno, zbog nastalih uvjeta, ali i favoriziranja južne Ugarske koja je bila dosta plodnija, ratarska proizvodnja se zanemarivala. Od gradova svakako je bio najvažniji Beograd koji je zbog svog položaja važno trgovačko središte. Ćelebija bilježi nešto preuveličanu brojku o 60.000 stanovnika, premda bi prava brojka mogla iznositi preko 40.000 stanovnika. Ostala važnija naselja bila su Užice i Novi Pazar. U većim gradovima cehovska organizacija potpuno je u rukama janjičara, pa su tamo trgovci i obrtnici ušli u janjičarski red. Dodatan problem za zemljišne odnose bio je bijeg raje u gradove. Ondje su se bjegunci sa zemlje nadali prelasku među obrtnike i trgovce. Spahije su pak imale pravo vratiti raju čak i nakon roka od 10-15 godina ili tražiti nadoknadu gubitka koji su mu ti bjegunci prouzročili. Pogoršanje položaja očituje se u 18. st., sve većim pretvaranjem seljačke zemlje od strane turskih feudalaca u čitluke.
Krajem 16. stoljeća bilježe se promjene u turskom feudalizmu. Položaj raje već i dotad prilično težak još se više pogoršavao razvojem čifčijskih odnosa. Premda su takvi odnosi karakteristični za kasnije razdoblje, poglavito 17. i 18. stoljeće, takve pojave bile su dosta prisutne i ranije. Raja je mogla uz odobrenje spahija i mijenjati svoje baštine koje su obrađivali i prodavati ih drugoj osobi. Ta osoba je uz određen iznos prodavaocu stjecala puno pravo posjeda i boravka na tom zemljištu i bila je dužna preuzeti obveze prodavatelja (raje) u cjelini ili pak osnovno davanje rente. Međutim u ove se odnose sve više uvlače treće osobe, između raje i spahije. Oni su uz zakup, plativši tapijsku pristojbu kod lokalnih vlasti radi bilježenja ulaska u posjed i preuzevši obvezu plaćanja raje (davanja desetine spahije), nametnuli povećane obveze raji koja je sada morala plaćati više. Raja svedena na takve odnose nazivali su se čifčije, a osobe koje su kao posrednici ulazili u posjed i iskorištavale raju čiftluk sahibije. Usporedo s ovim odnosima, a najčešće u sprezi, povećana je pojava zelenaštva i lihvarstva. Raja bi zbog nerodnih godina bila primorana zaduživati se kod zelenaša da bi isplatili davanja spahiji i državi, a kada nisu mogli vratiti dug nametnuti bi im bili čifčijski odnosi. Na položaj čifčija u ranijem razdoblju dolazili bi i ratni zarobljenici koje bi turski velikodostojanstvenici dovodili na ratom opustošena i raseljena područja, gdje bi im od samog početka bili nametnuti takvi odnosi.
Pogoršanje uvjeta seljaka:
Do 1582. plačali su 50-70 akči harača, 40-60 akči izvanrednih nameta, 1 akču po svakoj ovci;
Nakon 1582: harač je porastao na 240 akči, a izvanredni nameti dosizali su 300 akči;
Sredinom 17. st. harač je iznosio 700-800 akči, a ovčarina 7-30 akči po svakoj ovci.
Devširma je postala novčana obveza;
Treba isto tako reći da međusobni odnos ovih podavanja je varljiv zbog povećane inflacije na prostoru Osmanskog Carstva, a u spomenutom razdoblju iznosila je približno 1:3 (3,5). No i pored toga uočljivo je veliko povećanje obveza seljaka i do nekoliko puta.
U specifičnom je položaju bila raja na području Ugarske pod osmanlijskom vlašću. Uz podavanja koja su bila dužna plaćati turskom gospodaru (redovna podavanja, izvanredni nameti i kuluk – tlaka), prisutno nastojanje ugarskih velikaša, nekadašnjih gospodara tih zemljišnih područja da ubiru porez od seljaka-raje koji su ondje živjeli. Na taj način seljaci su bivali dvostruko oporezivani. Velikaši su za svoj račun slali hajduke na turski teritorij da prisilno naplaćuju podavanja za koja su mislili da imaju pravo. To se tražilo i od novopridošlih doseljenika na taj teritorij. Osmanlijske vlasti su se protivile jer seljaci nisu uvijek bili u stanju namiriti obje strane. U pregovorima je konačno isposlovano da je na dvostruko oporezivanje – dvoplatke bila dužna samo raja koja je nastanjivala područje izvan granica današnje Vojvodine.
Osmanlije su prijekim okom gledale i na katoličke svećenike, jer su ovi od svojih vjernika tražili desetinu. Osim toga zbog vječito zaoštrenih odnosa s papom katoličke svećenike gledali su kao carske špijune i papine ljude koji teže ljude povratiti na katolicizam. Ipak je na području južne Ugarske dozvoljeno franjevcima iz Bosne kao i beogradskom biskupu da pohode vjernike.
AUTONOMIJA CRNE GORE POD TURSKOM VLAŠĆU
Crna Gora gotovo sve vrijeme pod skadarskim sandžakom. Nastojanja osmanlijskih vlasti da umire Crnu Goru ostajala su bez rezultata, stoga su Turci faktički pustili Crnogorcima autonomiju. Crnogorci nisu u većoj mjeri uspjeli iskoristiti plodove svoje borbe protiv Turaka, ponajviše zbog plemenskih zavada. Osim toga na određeno popuštanje Crnogorcima Osmanlije su bili prisiljeni i zbog blizine mletačkog teritorija bojeći se da se crnogorska plemena ne stave pod mletačku zaštitu.
Prikupljanje filurije ostavljeno je domaćem čovjeku imenovanom u spahiju. Filurija je pretvorena u harač na nivou cijele Crne Gore, a turski upravnici i činovnici nisu smjeli stupiti na crnogorsko tlo bez sultanovog izričitog naređenja. Ako bi sandžakbeg tražio od Crnogoraca da idu u rat van granica svoje zemlje nisu morali poslušati. Morali su ići tek ako bi ih na to pozvao sultan ili čovjek kojega bi sultan ovlastio.
Autonomija Crne Gore očitovala se u samoupravnim organima koji su izabirani kao službeni predstavnici. To je bio opći crnogorski zbor. U njemu su odlučivali episkop, spahija, knezovi i glavari, ali je njihove odluke mogao opozvati okupljeni narod na zboru. Uz ove, tu je bio i narodni sud koji je proizlazio iz zbora, a činili su ga porotnici, nazivani još i kmeti. Čuvanje reda i sigurnosti, kao i obrana granice ostavljeno je na skrb domaćim organima. S vremenom raste i značenje vladike – zbog svog utjecaja na narod sve više se nameće u čestim sporovima oko međa.
Pravu opasnost za crnogorsku autonomiju predstavljali su mjesne turske vlasti i okolni turski feudalci. Crnogorci se dijelom oslanjaju na mletački teritorij koji je također dijelom naseljen Crnogorcima. U Kotor idu trgovati, gdje kupuju sol i žito, a postupno se izmiruju s Brđanima, brdskim plemenima (Kuči, Piperi, Bjelopavlići) u zajedničkom nastojanju da priđu Mletačkoj Republici.Tijekom Kandijskog rata Crnogorce se pustilo na miru, ali se po njegovom završetku ponovno nastavilo s pritiskom.
KANDIJSKI RAT (1645-1669)
Na početku rata Osmanlije napali Novigrad na mletačkom teritoriju u Dalmaciji, te preostali dio sjeverne dalmacije uz grad Šibenik. Mlečani su uzvratili 1647. i napali Osmanlije osvojivši Zemunik u zaleđu Zadra, te povrativši Novigrad. Slijedeće godine osvojeni su Vrana, Nadin i Klis. U sukobima su se istakle vođe morlaka: Petar Smiljanić, Vuk Mandušić, Stjepan Sorić, te kasnije Ilija Smiljanić. Veliki sukobi vodili su se i na području Dubrovačke Republike, preko čijeg teritorija su se vojske proganjale, a treće žarišno područje bilo je u zaleđu Boke kotorske.
Neka crnogorska sela prišla su Mlečanima, a u akcijama protiv Osmanlija velikog su udjela imala Crnogorci (Nikšići, Riđani, Drobnjaci) zajedno s Mlečanima. Nakon poraza mletačke vojske u čijim je redovima bilo dosta Crnogoraca, ovi prestaju voditi ratne akcije s Mlečanima protiv Turaka. S druge strane, brdska plemena se čitavo vrijeme bore protiv Osmanlija.
Tijekom Kandijskog rata, i Mlečani i Osmanlije bili su izmoreni od ratnih operacija, pa je neko vrijeme došlo do zatišja u međusobnim sukobima. Godine 1656. osmanlijska je mornarica pretrpjela težak poraz kod Dardanela. Nakon toga je za velikog vezira imenovan Mehmed-paša Köpröli, koji je donekle konsolidirao situaciju i u vojski. Teška stradavanja pretrpjelo je područje Bosanskog pašaluka, kako materijalna tako i ljudska.
1663. godine izbija rat s Austrijom, koji je završio već slijedeće godine. Tijekom Kandijskog rata dolazilo je do velikih migracija stanovništva. Znatne su bile iz zaleđa gdje su se vodili sukobi prema dalmatinskim gradovima Zadru i Šibeniku, te na dalmatinske otoke. Sukobi na području Krete trajali su do završetka rata 1669. kada je pokleknuo i glavni grad otoka, Kandia (Iraklion).
JUGOISTOČNA EUROPA ZA VRIJEME RATA 1683-1699.
Nakon konsolidacije Osmanskog carstva pod velikim vezirima iz obitelji Köpröli, borbena struja smatrala je da je kadra učiniti ono što nije uspjelo njihovim predstavnicima – osvojiti Beč. Veliki vezir Kara Mustafa napao je na Beč s jakim snagama, a u prilog mu je išla zauzetost Austrije u sukobima s Francuskom. Bečku posadu spasila je austrijska, a posebno poljska vojska pod Janom Sobjeskim. Car Leopold I (1657-1705) ponudio je mir velikom veziru, ali je ovaj to odbio, pa je kršćanska vojska nastavila s borbama i potiskivanjem Osmanlija. Uspjesi kršćana bili su to veći kada se Svetoj ligi priključila 1684. i Mletačka Republika. Doduše, Mlečani su uvjetno rečeno bili prisiljeni ući u rat zbog protuosmanlijskog raspoloženja među Morlacima kod kojih su još svježe bile uspomene iz Kandijskog rata. Osim u Dalmaciji, borbe su vođene u Hercegovini, a nastojalo se u rat uvući i Crnogorce. Crnogorci su ipak ostali po strani jer su se bojali turske odmazde. Mlečani su potučeni u nekoliko navrata na crnogorskom dijelu teritorija.
Austrijanci potiskuju Turke do Budima, a istovremeno je buknuo ustanak u Slavoniji pod Lukom Ibrišimovićem. Austrijska je vojska 1686. zauzela gotovo čitavu gornju Ugarsku (Pečuh, Segedin, Budim). Srbi na prostoru Vojvodine prešli su većim dijelom na oslobođeno područje, a muslimansko stanovništvo je uhvatilo bježati u unutrašnjost Osmanlijskog teritorija, ponajprije na područje Bosanskog pašaluka.
U Dalmaciji Mlečani su osvojili Sinj 1686., godinu dana kasnije Herceg Novi, a dodatno ratuju u zaleđu Dubrovačke Republike nastojeći presjeći veze s unutrašnjošću. Godine 1687. austrijska vojska oslobađa velik dio Slavonije: Osijek, Đakovo, Vukovar. Dubrovčani nastoje osujetiti mletačke planove prema njima tražeći oslonac i pokazujući spremnost za plaćanje tributa Austriji.
U međuvremenu austrijska je vojska 1688. osvojila Srijem i Beograd i stekla uvjete za prodor u unutrašnjost Srbije. Mlečani su pak nastojali osujetiti napredovanje Austrijanaca ka Jadranu, te još aktivnije djelovali na crnogorskom, hercegovačkom i dubrovačkom frontu. Crnogorci su konačno 1688. na zboru u Gradcu zbacili vlast turskog sultana te je došlo do uspostavljanja mletačkog guvernera i vojne posada u Cetinju.
Austrijanci su 1689. pod Ludvigom Badenskim i Enejom Sivijem Piccolominijem prodrli duboko u unutrašnjost, gdje su pali Niš i Skopje. Piccolomini je nastojao privoljeti Srbe na ustanak i u tom smislu agitirao kod patrijarha Arsenija III Crnojevića. Ovaj je prešao u Crnu Goru deklarirajući odanost Mletačkoj republici, a kada mu je zaprijećeno da će ostati bez titule otišao je u susret Austrijancima, stavivši se pod austrijsku vlast.
U Makedoniji se narod digao na ustanak. Vodio ga je 1689. Karpoš, bivši zapovjednik martolosa. Od Austrijanaca je dobio titulu kneza i u Kumanovu se učvrstio. Austrijanci su u međuvremenu zapalili Skopje, potom Štip i Veles te se počeli povlačiti jer su obaviješteni da su ih napali Francuzi. Osmanlije su se reorganizirale i pod vodstvom Mustafe-paše Köprölija. U osmanlijske postrojbe uključeni su i tatarski odredi, te je ustanak u Makedoniji ugušen. Nastavljeno je napredovanje prema sjeveru Srbije i kod Kačanika nanesen poraz austrijskoj vojsci. Raja koja je bila na strani Austrijanaca ostavljena je na milost i nemilost Osmanlijama. Tom prilikom velik dio srpskog stanovništva bojeći se osmanlijske odmazda pod Arsenijem III prebjegao je u južnu Ugarsku, bez obzira što su Osmanlije nudile oprost onima koji ostanu.
Ipak, u daljnjem tijeku rata ratna sreća bila je na strani Austrije. U presudnoj bici kod Slankamena 1691. godine poginuo je Mustafa-paša, a osmanlijska vojska poražena. Osmanlije su prodrli u Crnu Goru i zauzeli Cetinje 1692. Mlečani su pak zauzeli dijelove istočne Hercegovine 1694. (Trebinje i Popovo polje). Kraju rata je presudila bitka kod Sente 1697. nakon koje osmanlijskoj vojsci nije ostalo ništa doli da prizna gubitak velikog dijela teritorija u korist Austrije i Venecije.
U austrijsko-turskom ratu (1716-1718), za Veneciju (1714-1718) Austrija je osvojila čitavu sjevernu Srbiju, dok je Venecija izgubila sve što je u Morejskom ratu osvojila, izuzev Dalmacije gdje se teritorijalno proširila uglavnom na granice današnje Bosne i Hrvatske.
U ratu 1737.-1739., Austrija je ponešto precijenila svoje snage, želeći osvojiti što više teritorija prema jugu Srbije. U svoje planove opet je uključila srpski narod, te u pregovore uključila Arsenija IV Šakabenta, skopskog nadbiskupa Mihajla, te ohridskog arhiepiskopa. U Bosni su austrijanci doživjeli težak poraz (Banja Luka, 1737.) od Ali-paše Hećimoglua nakon čega su kola krenula nizbrdo i na području Srbije. Austrijanci su mirom u Beogradu morali povratiti teritorije osvojene 1716.-1718., a srpski narod je opet morao bježati na austrijsko područje preko Save i Dunava.
Tijekom rata 1683.-1699., prilično je povećan broj srpskih pridošlica na području današnje Vojvodine. Ondje se sve glasnije ističe zahtjev ne samo za crkvenom nego i za političkom autonomijom. U prvoj fazi rata glasnogovornik takvih inicijativa bio je Đorđe Branković, koji je određene povlastice dobio od samih Austrijanaca. Obećanja su bila dosta veća nego što se imalo namjeru ispuniti. 1690. privilegijama cara Leopolda daje se pravo izbora arhiepiskopa, odabir kalendara, sloboda vjere, ali se dalje od vjerskih privilegija nije imalo namjeru ići.. Ovi su pak željeli biti izuzeti iz feudalnog sustava i ugarskih feudalaca koji ih nastoje pokmetiti. Srbi su se pozivali i na aprilsko-travanjski proglas kojim se ostavljala sloboda izbora vojvode, ali i zadržavanje slobodnog posjeda koji uzmu od Osmanlija.
Đurađ Branković koji je u početku bio predstavnik srpskih doseljenika od 1689. je u zatvoru, podvojvoda je Jovan Monasterlija. Konačni privilegiji proglašavaju se 1695. po kojima se potvrđuju svi raniji privilegiji, a Srbi ne moraju plaćati desetinu katoličkom kleru. Pravoslavno stanovništvo bilo je pod ingerencijom Karlovačkog mitropolite koji se izdvojio od Pećke patrijaršije, ali je i dalje Pećka patrijaršija priznata kao njihova matica.
BOSANSKI PAŠALUK
Sjedište bosanskog pašaluka prenijeto je 1639. u Sarajevo, a već u drugoj polovici 17. st. u Travnik. Izraženi sukobi sredinom stoljeća dovodili su do izražene samovolje pojedinaca. Pokrajinske vlasti često su nastojale uzurpirati ingerencije centralnih vlasti, pa je na toj relaciji često dolazilo do sukoba. Jedan od problema čije su rješavanje lokalne vlasti nastojale staviti pod svoju ingerenciju bili su timari poginulih spahija u ratu. Kako ne bi dolazilo do zloupotreba, a ujedno i da obitelji palih spahija ne bi bile nezbrinute nastajala je institucija odžakluk timara. Ovi timari dodjeljivani su sinovima ili braći poginulog spahije koji bi tada preuzimali one obveze koje je imao spahija, a ako nije bilo ovih onda rođacima.
Izraženi ratni sukobi uzrokovali su bježanje raje sa zemlje i preseljavanju stanovništva u gradove ili čak izvan granica osmanskih vlasti. To je pogodovalo ubrzanom nastajanju čiftluka i davanje upražnjene zemlje pod tapiju. Takve puste i napuštene zemlje najčešće su prisvajali muslimani i uz pristanak spahije stvarali svoje čiftluke. Ponekad su seljaci sami zbog gladi, neimaštine i pritiska pristajali da im se zemlja na kojoj su radili pretvori u čiftluk, tražeći od uglednijih ljudi da uđu na mjesto čifčije. I spahije su također manipulirali, te prodavali pravo posjedovanja čiftlucima da bi podmirili svoje dugove. Težak položaj čifčija nagnao ih je često na bune, koje bi najčešće završavale ubojstvima posjednika čiftluka i odmetanjem čifčija u hajduke.
Povećana eksploatacija i nasilje nad seljaštvom, samovolja ubirača harača i filurije, ubiranje daća višestruko većih od propisanih, nastojanje da ih se iskoristi za najrazličitije poslove ili da zauzvrat plate daću ako to ne učine, sve su to razlozi koje su seljake tjerali s takovih područja. Pod pritiskom nije bilo samo kršćansko seljaštvo već i muslimansko. Stoga i muslimanska raja sve više dolazi u sukobe s osmanlijskom vlašću.
Što se tiče pastoralnog djelovanja katoličke crkve, Provincija Bosna srebrena širi se s područja bosanske biskupije na čitav dalmatinski i ugarski teritorij koji je u 16. st. osvojen od Turaka, a isto tako i na dijelove Srbije.
CRNA GORA OD KANDIJSKOG RATA DO KONCA 18. STOLJEĆA
Kandijskim ratom započinje približavanje Crne Gore Veneciji. Zbog toga česte odmazde turskih vlasti. Morejski rat (1684-1699) zatekao je Crnu Goru u teškoj plemenskoj krizi; sukobi Crnogoraca i Brđana sve su češći. Odnos prema Osmanlijama je još gori; odbija se davati godišnji harač. U nekoliko navrata Osmanlije su ulazili u Cetinje radi intervencije. Crnogorcima su najviše štete pričinjavale poturice, muslimansko stanovništvo koje je nekad bilo kršćansko, a koje se sada odbijalo ponovo obratiti na kršćanstvo. Najveći inicijator borbe protiv poturica bio je crkveni poglavar vladika Danilo (1697-1735). Izabran za vladiku od crnogorskih glavara, imao je velikog utjecaja i na svjetovni život.
Crna Gora u I. polovici 18. stoljeća
Poslije je Danilo dobio crkvenu jurisdikciju nad pravoslavnim stanovništvom na području Mletačke Albanije, kao i Skadarskog pašaluka. S vremenom je bilo zamjetno sve veće oslanjanje Danila na Rusiju i Petra Velikog, pa je Danilo smetao i Osmanlijama i Mletačkoj Republici. Zaoštravanjem odnosa Osmanlija i Rusa na početku 18. stoljeća, prisutno je sve veće agitiranje ruskih agenata na području Crne Gore radi podizanja ustanaka. Napadnuti su gradovi Nikšić, Gacko, i Spuž, a Osmanlije su poduzele i kaznenu ekspediciju, te zauzeli Cetinje 1712. Crnogorci se po odlasku Osmanlija nisu smirili. Već 1714. Crna Gora je bila poprilično opustošena, a tisuće ljudi ubijeno. Danilo se morao skloniti u Boku, odakle je nastavio kontaktirati s Rusijom i Austrijom. Venecija se protivila takvoj orijentaciji te tražila načina da ukloni Danila. Budući da je većina Crnogoraca bila za suradnju s Venecijom uspostavljeno je guvernadurstvo. Crna Gora se stavila pod zaštitu Mletačke Republike, ali je zadržala unutrašnju samoupravu i crkvenu samostalnost. Uspostavom mira u Požarevcu Crna Gora se unatoč guvernadurstvu okreće od Venecije k Austriji i Rusiji. Vladika Danilo ostao je još 17 godina na položaju vladike. Politikom za čitavog svojeg vladičenja proklamirao je ideju o slobodi i nezavisnosti Crne Gore, a Crnogorski zbor zabranio je krvnu osvetu.
Nakon Danilove smrti nije više bilo kohezivne sile koja bi držala na okupu crnogorska plemena, te ponovno dolazi do plemenske anarhije. Novi Danilov nasljednik Sava (1735-1781) s prekidima) pokazivao je dosta neodlučnosti. U austrijsko-osmanlijskom ratu od 1737.-1739. zagovarao je politiku nenapadanja na Osmanlije, te je crnogorsko područje pošteđeno izuzev brdskih plemena (Piperi, Bratonožići) koji su platili ceh sudjelovanju u akcijama protiv Osmanlija. Vasilije, nećak Save od 1750. privremeno novi vladika, nastavio je politiku približavanja Rusiji, a umro 1766. u Petrogradu.
Nakon toga, nekoliko godina traje doba Šćepana Malog koji dolazi u Crnu Goru 1766. Avanturist koji se u početku lažno izdavao za ruskog cara Petra III. Uspio se nametnuti Crnogorcima te je izabran za vladara (1767.-1773.). Uspio je ponovno izmiriti zavađena plemena i uvesti plemenski sud. Svako pleme je moralo izabrati svog predstavnika koji će ga predstavljati u plemenskom sudu. Započeo je gradnju putova te popisivao stanovništvo i njihovu imovinu radi stvaranja uvjeta za oporezivanje. Zagovarao je mir s Turcima kako bi mogao provoditi svoje nakane. Zbog nastojanja da ojača centralnu vlast nije bio podoban ni Rusima ni Turcima, kao ni Veneciji. Konačno ga je 1773., ubio jedan njegov sluga po nagovoru skadarskog paše. Smrću Šćepana Malog oživile su stare separatističke težnje, pa se ponovo javljaju međuplemenski sukobi, krvna osveta te zavađenost među bratstvima. Iza Save na mjestu vladike, novi vladika i gospodar postaje Petar I Petrović (1781.-1830) izborom predstavnika plemena. Za razliku od nekoliko slabijih vladika koji su mu prethodili, ovaj je bio odlučan da se izbori za nezavisnost Crne Gore. U ratu 1788.-1792., Crna Gora je ostala po strani. Glavni razlog bio je dogovor ruske carice Katarine II i cara Josipa po kojem bi Austrija nakon što bi uspješno okončala sukobe sa Osmanlijama, dobila Crnu Goru. Petar I nastojao je obnoviti institucije Šćepana Malog: međuplemenski sud i pisani zakonik. Kao preduvjet da bi se mogao suprotstaviti Osmanlijama izmiruje zavađena bratstva, iskorjenjuje krvnu osvetu i učvršćuje zajednički stav svih plemena protiv Osmanlija. Nakon dvije pobjede protiv Turaka (Visočica, Krusi) 1796. u kojoj je smrtno stradao Mahmut-paša Bušatlija izveo je Crnu Goru na put stvaranja samostalne države. Premda će biti neovisna i međunarodno priznata tek od Berlinskog kongresa, već sad se može govoriti o praktičkoj neovisnosti i samostalnosti Crne Gore. Da bi to postigao Petar I Petrović povezao je plemena Brda s crnogorskim plemenima. Da bi država mogla funkcionirati, političku konsolidaciju morala je slijediti ekonomska. Dvije godine kasnije, 1798. donijet je Zakonik, opći crnogorski i brdski. Ciljevi koji su se nametali Petru I. bili su:
Onemogućiti krvnu osvetu;
Stati na put razmiricama bratstava i plemena;
Regulirati ekonomske i društvene odnose;
Normalizirati stanje na granicama i odnose sa susjedima.
Prikupljanje poreza;
Ovo posljednje, ostalo je kamen spoticanja i u daljnjem razvoju događanja, te se porez nije uspijevao redovno prikupljati ni 30 godina kasnije, sve do dolaska na stolicu vladike i nasljednika, Petrovog nećaka Rade poznatog kao Petar II Petrović Njegoš.
Petar I nastojao je ojačati trgovinu sa susjednim primorskim oblastima. Nakon ukinuća Mletačke Republike 1797. godine dalmatinski posjedi su pripali Austriji, pa je to isto bio slučaj i s Bokom kotorskom. Neostvarene težnje da se Boka priključi Crnoj Gori bile su stalno prisutne, no slučaj je htio da je Boka bila ujedinjena s Crnom Gorom tek od 1813.-1814. da bi potom na Bečkom kongresu pripala Austriji pod kojom je ostala sve do 1918. godine
JUŽNA UGARSKA POD OSMANLIJSKOM VLAŠĆU NAKON MIRA U SRIJEMSKIM KARLOVCIMA
Južna Ugarska (današnja Vojvodina) u I. pol. 18. stoljeća
Na većini graničnog prostora prema Osmanlijama formirala se Vojna krajina od novoosnovanog područja. Mirom u Srijemskim Karlovcima Srbi koji su odbjegli ispred Turaka našli su se na prostoru kojim su gospodarili Austrijanci. Onim doseljenicima koji su se zatekli u hrvatskoj i slavonskoj Vojnoj krajini prijetilo je pokmećivanje. Feudalci velikaši zahtijevaju od krajišnika da im plaćaju dažbine i rade kao ostali kmetovi. Krajišnike je Vlaški statut štitio, ali se iskorištavanje krajišnika vrlo malo razlikovalo od feudalčevog, pa izbijaju česte bune. Osim od velikaša Srbi su bili pritisnuti i od katoličke crkve koja ih nastoji podčiniti. Privilegiji koje su dotada imali više puta su potvrđivani jer su bili korisni u borbi protiv Osmanlija. Da se donekle riješi njihovo pitanje utemeljena je Potisko-pomoriška vojna krajina. Ondje su Srbi uživali krajiške, sudske i upravne povlastice. U ostalim dijelovima uključenima u županijski sustav Srbi nisu mogli izbjeći pokmećivanje. Ponegdje su uspjeli izboriti samoupravna prava, a ponegdje su slična prava mogli dobiti kupovanjem prava za njihovo područje od županijske vlasti. Potisko-pomoriška vojna krajina ukinuta je 1741 (stvarno 1749). Uslijedile su inicijative za iseljenjem u Rusiju. Teške posljedice ukidanja Vojne granice donekle je ublaženo stvaranjem Bečejskog i Kikindskog distrikta.
U drugoj polovici 18. st. promjene u duhu apsolutizma: napuštaju se feudalni privilegiji; građanstvo izjednačeno u pravima u vjerskim pitanjima. Crkvene privilegije kojima su raspolagali ukidaju se: smanjena su prava mitropolitu i kleru, ukinuta je svjetovna vlast mitropolita (1770), a deklaracijom iz 1779 svi srpski privilegiji svedeni su na crkveno-školsku autonomiju. Iz druge polovice 18. st. bilježi se Dositej Obradović, kao pobornik slobodoumnih ideja u duhu prosvjetiteljstva u potpunosti odgovara interesima novog građanskog sloja (Dositejevi spisi pisani su u duhu narodnog slavenskog jedinstva bez obzira na vjeru, u duhu demokratičnosti i antiklerikalizma)
_________________
mirnamirna
|
