turskeserije.forumer.com

 
It is currently 16 Apr 2014 22:05

Contact Us | All times are UTC + 1 hour [ DST ]



Welcome
DOBRODOŠLI NA NAŠ FORUM

Ovaj forum trenutno pregledavate kao gost. Više vam se mogućnosti može otvoriti registracijom. Tada možete pisati, zahvaljivati, slati poruke i još puno, puno toga.
Na ovom forumu možete pronaći prevedene epizode serija Veličanstveno stoljeće (Sulejman Veličanstveni), Karadayi (Huligan), Izgubljena čast, Plavi leptiri, Sjever-Jug, 1001 noć, Kad Lišće Pada i još puno filmo i serija prevedenih na HBS te bugarski!

Pozdrav od administratora te domaće - Sultanove Družbe


WELCOME TO OUR FORUM
You are currently browsing this forum as a gest. By registration you can write, thanks, send messafes, and much more.
On this forum you can find translated episodes of Magnificent Century, Karadayi, What's Fatmagul's fault, Blue Butterflys, North-South, 1001 nights, When leaves fall and much films and shows translated to SerboBosnianCroatian and Bulgarian!

Best greetings from adminsitrators and Sultan's team!




Post new topic Reply to topic  [ 109 posts ]  Go to page Previous  1 ... 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9 ... 13  Next
Author Message
 Post subject: Re: Povijest
Unread postPosted: 07 Feb 2012 22:27 
Offline
Site Admin
User avatar

Joined: 16 Nov 2011 09:11
Posts: 1675
Has thanked: 444 time
Have thanks: 1427 time
Blueice011 wrote:
Roxelanin san

Roxelanu je tog jutra probudila oceva molba: ”Ustani, Roxelana, moramo ici u Kaiffu po nase nedeljno sledovanje namirnica!”
“Ali oce, majka mi je rekla da je Kaiffa grad koji bih trebala izbegavati.” - uzvratila je Roxelana.
“Ne raspravljaj se sa mnom, ja sam tvoj otac! Ti si jedina koja moze pomoci porodici da…Pozuri sada.”
Roxelana je bila zbunjena iznenadnom ocevom potrebom da je povede u Kaiffu. Polako se spremala, nadajuci se da ce otac otici sam. Ali, kada je konacno sisla niz stepenice, otac ju je cekao poredj vrata. Nikog drugog nije bilo kod kuce.
“Sremna?” – upitao je otac otvorivsi vrata.
Roxelana se zaledila na pragu. Nesto je je zadrazavalo i vuklo nazad. Od pustosi na ulicama osetila je mucninu u stomaku. Nije mogla a da se ne zapita gde je otisla njena majka.

Kada je Roxelana konacno sustigla oca i cvrsto ga uhvatila za ruku, pesacili su dve milje, skrenuli iza ugla i nestali u haosu trznice u Kaiffi. Buljuci muskaraca i decaka tiskali su se uzimajuci namirnice.
Zbunjena guzvom, Roxelana je ispustila ocevu ruku koju je do tada cvrsto stezala.
“Oce, oce!” – dozivala je Roxelana, dok se probijala kroz guzvu ka izlazu trznice.
Odjednom se nasla okruzena krimskim Tatarima. Odveli su je na trznicu robljem. Tamo joj je strgnuta odeca, pregledana je i za njenu lepotu je istaknuta visoka cena.

“Zasto, oce?...Zasto?” – bila je ocajna Roxelana. Ona nije…Ona nije mogla da se brani.

Roxelanina lepota bese zapanjujuca; prodata je Velikom Veziru Otomanskog carstva, Ibrahim Pashi, za hiljadu lira. Nakon sto je kupljena, Roxelanu su obukli u seljacke, vrecaste pantalone i kosulju. Beli veo pokrivao joj je lice i kosu. Ugurana u brodski spremnik nalik kavezu, sa okovima oko rucnih I noznih zglobova, Roxelana je zaplovila na dvonedeljni put do Anadolije, ka Istanbulu, sa Ibrahim Pasom.

Kako je brod Velikog vezira prilazio Egejskom zalivu, Roxelana je mogla da vidi bujno zelenilo basti koje su okruzivale njen novi dom. Smestana na vrhu jednog od “sedam rimskih brezuljaka”, velicanstvena palata se ukazala pred njom sa svojim raskosnim cvetnim bastama prepunim lala i magnolija, fontanama okruzenim cempresima i platanima.

Pre nego sto su je ruke izgurale sa broda, Roxelana je poslednji put udahnula vazduh kao slobodna zena, nakon cega je otpremljena put palate na mazgi koju je vodio sultanov evnuh. Oslobodjena zeleznih okova, dovedena je u Ibrahim Pasinu sobu na dalju proveru. Roxelana je imala upadljivo ridju kosu, prodorne tamne oci i figuru dostojnu sultana.
“Brzo,” – rekao je pljesnuvsi rukama – “moramo pripremiti ovu robinju za susret sa gopodarom, Suleymanom Velicanstvenim”.

“ Zasto su ti ljudi ovde?”- pitala je Roxelana.
“Ne brini, obican muskarac nam nikada ne moze nauditi; oni su tu da bi nas stitili.”
“Da bi nas stitili, ili da bi sprecili nase bekstvo iz zatocenistva?” – uzvratila je Roxelana.
Zena, koja je prala Roxelaninu kosu, odgovori: “Devojko, zivot ovde nije tako los. Ne mozemo da se krecemo slobodno, ali ako postujemo naredbe sultana i njegovih ljudi, darovace nas brojnim poklonima. A, ako rodi sultanu princa, dzarija moze postati Valide Sultana.”
“Sta je to Valide Sultana?”-pitala je Roxelana dok su se kapi vode susile na njenom telu i kosi.
“Sultanova majka, najmocnija zena u haremu.” – odgovorila je zena.

Duboko zamisljena, Roxelana se smirila dok su je pratioci vodili ka haremskim prostorijama. Obukla je dugu haljinu i veo, spremna za prvi cas poduke stihovima iz Kurana. Dve nedelje kasnije, kada je obuka zavrsena, dobila je islamsko ime Hürrem.

Konacno je dosao dan da se Hurrem sretne sa sultanom. Spremala se sa posebnom paznjom, znajuci znacaj predstojeceg susreta. Hurrem je provela veci deo dana u hamamu. Dobila je lepe svilene haljine u odabranim bojama, medju kojima je mogla da izabere onu u kojoj ce biti izvedena pred sultana. Odlucila se za bordo nijansu koja je isticala njenu plameno ridju kosu i ruzicaste obraze.

Velik vezir Ibrahim Pasa otpratio je Hurrem do sultanovih privatnih odaja. Tamo je dobila uputstvo da se nakloni i poljubi sultanove skute. Hurremino lice je pokazivalo blagi izraz gadjenja, ali tada se setila da njena buducnost zavisi od toga kako se bude vladala pred sultanom. Iznenada, osmeh sirok poput Mediteranskog mora, obasjao je njeno lice.

Hurrem nije bila jedina koja je nestrpljivo ocekivala ovaj susret. Sultan Suleyman je usao u sobu bez najave. Hurrem je bila toliko iznenadjena, da se nespretno bacila na pod kako bi mu poljubila stopala.
Ali, sultan ju je podigao rekavsi: “Dodji, lepotice moja, nema potrebe da mi ljubis stopala. Da te vidim...Straza, izadjite! Ibrahim Pasa, povuci se! Zelim da budem sam sa Hurrem.”
Nakon sto su strazari i Pasa otisli, Hurrem je konacno srela sultanov pogled. Iznenada, pred njim su zablistali vedar, mladalacki osmeh, duboke, prodorne tamne oci i slapovi svilene ridje kose. Sultan je zanemeo pred prizorom takve lepote.

“Oh, da, Hurrem, ti moras biti moja.” – uzdahnuo je sultan – “Bicu dobar prema tebi. Dodji u moju postelju veceras. Reci cu Gulbahar da provede noc u svojoj sobi.”
Hurrem je napravila gest ka njegovim stopalima, kao da ce ih poljubiti, ali je sultan zaustavio, stavivsi svoje ruke na njene, kako bi mogla da poljubi njegov prsten, znak carske moci – tirkizni polumesec. Napustila je njegovo prisustvo klanjajuci se i koracajuci unazad prema izlazu.

Kada se Hurrem vratila u harem, ostale dzarije su cekale, nestrpljive da joj daju instrukcije kako da ugodi sultanu.

“Ko je Gulbahar?” – pitala je Hurrem.
“Oh, Gulbahar?! Ona je sultanova prva naloznica, jer mu je rodila sina po imenu Mustafa” – rece joj jedna od zena – “Ona ce biti sledeca Valide Sultana.”

Radoznalost na Hurreminom licu zamenio je samozadovoljan izraz koji je govorio: “Videcemo kakve ce izglede Gulbahar imati nakon ove noci.”

Ubrzo je pala noc. Evnuh je otpratio Hurrem do privatnih odaja sultana Suleymana.
“Udji, lepotice moja.” – rekao je sultan nakon sto su se vrata zatvorila za njom.

Sledeceg jutra, sultan je plesuci ustao iz kreveta i poceo pripreme za predstojeci dan. Tada je primetio Hurremino jutarnje meskoljenje ispod pokrivaca i odmah ostavio sve, pridruzivsi joj se u krevetu.

“Hurrem,” – rekao je – “dodji ponovo veceras i svake sledece noci. Zaljubio sam se u tebe!”
“Oh, Vase Velicanstvo,” – uzvratila je Hurrem – “naravno, bicu tu ako Vi to zelite.” Poljubila je sultana, iskocila iz kreveta i obukla se.

Proslo je godinu dana. Odnos izmedju Hurrem i sultana Suleymana prerastao je u lepu romansu. Svakodnevno su vreme provodili dugo setajuci bastom i igrajuci se zmurke u zimzelenom lavirintu. Jednog dana, Hurrem ga je strastveno zagrlila i rekla mu: “Trudna sam!”

Krajem godine, Hurrem je rodila sina kojem je sultan dao ime Mehmed, a tokom naredne cetiri godine stiglo je jos cetvoro dece.

Iako nije bilo sumnje u sultanovu ljubav prema Mehmedu, svoje nade za buducnost Carstva polagao je u svog prvenca Mustafu. Ovaj odnos je izazvao veliku zabrinutost kod Hurrem, jer Mehmed nije mogao da nasledi presto sve dok se Mustafa nalazio kao prepreka na njegovom putu. Tada je pocela da kuje zaveru protiv princa Mustafe. Njen san je bio da postane sledeca Valide Sultana.

Jednog dana, Hurrem je otpuzila Gulbahar za kradju.

“Gulbahar!” – vikala je Hurrem – “Sta si uradila sa crvenom haljinom koju mi je poklonio gospodar?”
“Kojom haljinom, Hurrem?” – pitala je Gulbahar.
“Ne pravi se naivna preda mnom!” Znas ti veoma dobro o kojoj haljini je rec!” – vikala je Hurrem.
“Ne, ne znam o kojoj haljini govoris!” – uzvratila je Gulbahar.

Istog trenutka kada je Gulbahar odbila umesanost u incident, Hurrem je otisla do njenog kreveta i zbacila sa njega dusek ispod kojeg je bila haljina.

"Ti, zlobnice jedna!” – besnela je Gulbahar – “Ti si mi ovo smestila!”

Odjednom, dve zene su cupale jedna drugoj kosu, grebale po licu, vratu i rukama, sve dok ih evnusi nisu razdvojili. Hurrem je bila toliko povredjena, da je odbila da vidi sultana sve dok konacno nije pristao da je ozeni, kako bi je odobrovoljio.

Kako je bila prva zena kojoj je ikada poslo za rukom da se uda za sultana, Hurrem je znala da ce on uraditi sve sto ona bude zelela. Ubedila ga je da posalje princa Mustafu i Gulbahar u izolovanu provinciju po imenu Manisa.

Kako su godine prolazile, Hurrem je bila sve vise opsednuta idejom da postane Valide Sultana. Takodje je zahtevala svu sultanovu paznju. Kada bi se sultan Suleyman bavio drzavnim pitanjima i tim povodom sastajao sa Velikim Vezirom, Hurrem je uvek bila prisutna kao njegov savetnik. Vreme koje je sultan provodio sa Ibrahim Pasom, brinulo je Hurrem, jer je Pasa zeleo da princ Mustafa bude naslednik prestola.

Jedne noci, Hurrem je upitala Suleymana: “Gospodaru, zasto morate da vidjate Ibrahima tako cesto? Ja Vam mogu dati bilo kakav strateski savet!”
“Ljubavi moja, - uzvratio je Suleyman – “ Pasa i ja smo odrasli zajedno. Kako bih mogao da ga ne konsultujem?”

Ono sto sultan Suleyman nije znao jeste da je Hurrem tajno prezirala Pasu posto je on bio taj koji ju je kupio i doveo u harem. Sada je stajao na Mehmedovom putu do trona.
Shodno tome, jednog hladnog i mracnog jutra, sultanov glavni evnuh, poslat da pozove Velikog Vezira, otkrio je njegovo bezivotno telo. Ibrahim Pasa je bio zadavljen u snu.

Sultan Suleyman je nalozio povratak svog prvenca Mustafe i njegove majke. Iako je izgledalo da je presto van Hurreminog domasaja, ponovno prisustvo Mustafe i Gulbahar iskomplikovalo je njene planove. Svakim danom sve vise, princ Mustafa je provodio vereme pored svog oca, posebno u osvajackim pohodima tokom kojih su zajedno osvajali druge zemlje.

Hurrem je hvatala panika pri pomisli da moze izgubiti sve za sta se toliko borila. Ovog puta znala je da mora zauvek ukloniti prepreke koje su se nalazile na njenom putu do polozaja najmocnije zene u haremu.

Nekoliko dana kasnije, sultan Suleyman pronalazi medju mapama i spisima na svom radnom stolu pismo upuceno persijskom sahu, pisano, naizgled, Mustafinim rukopisom. Jos uvek nije bilo zapecaceno, ali je poruka bila jasna – Mustafa je planirao izdaju. U pismu je stajalo:

“Vase Kraljevsko Visocanstvo,

Saljem Vam ovu poruku u nadi da mogu racunati na Vasu pomoc u rusenju sa vlasti Suleymana Velicanstvnog.
Ukoliko ste culi glassine da se moj otac vise ne brine o carstvu, potvrdjujem Vam da su one istinite. Rast broja stanovnika u carstvu prouzrokovao je sirenje nezaposlenosti. Ljudi nemaju dovoljno hrane, dok su nameti i dazbine povecani. Imamo nemire u Anadoliji. Vi i ja cemo deliti bogatstvo ove zemlje.

Princ Mustafa, Otomanski Princ od Anadolije”

Grleni krici sultanove agonije mogli su se cuti sa jednog do drugog kraja palate.
“Odmah mi dovedite Mustafu!” – vikao je sultan na svog glavnog evnuha.

Kada je Hurrem cula sultanove povike, otrcala je da vidi sta se desava.

“Sta nije u redu, gospodaru?” – pitala je Hurrem.
“Moj prvenac kuje zaveru protiv mene!” – zagrmeo je sultan Suleyman.
“Ne, ne Mehmed!” – uzviknula je Hurrem.
“Ne Mehmed” –ponovio je sultan – “ Mustafa zeli da preuzme vlast dok sam ja ziv!”
Hurrem je sa blagim osmehom u uglu usana slusala izlive sultanovog gneva. Pre nego sto je mogla da ga smiri, u odaje su usli princ Mustafa i Gulbahar.

Sultan je odmah prisao Mustafi, unoseci mu pismo u lice: “Sta ovo znaci?! Nemam drugog izbora – pocinio si izdaju! Viteski cemo se boriti do smrti u bici kod Erelija. Ostaces u kucnom pritvoru do tog uzasnog dana!”
Pre nego sto je sultan zavrsio recenicu, suze su pocele da se slivaju niz njegovo lice.

Mustafa je odveden u svoje odaje u pratnji dva strazara.

U medjuvremenu, poneta zarom trenutka, Hurrem dopusta da blagi smesak na njenom licu zameni izraz pobednickog likovanja koji je nestao onog casa kada ga je ugledala Gulbahar. Gulbahar besno optuzuje Hurrem:

“Ti…mala…!” – protestvovala je Gulbehar.

Gotovo istog trenutka, dve zene su jedna drugu docepale za grlo. Ali, pre nego sto su uspele da se mdjusobno povrede, sultanovi evnusi su ih razdvojili.

“Odlazite!” – viknuo je sultan Suleyman – “Nijednu ne zelim da vidim!”

Dve nedelje kasnije, bitka za Ereli je zavrsena i u palati se zalilo zbog gubitka princa Mustafe. Izgledalo je da se Hurremini planovi da postane Valide Sultana ostvaruju. Mehmed i njegov brat Selim sada su uceni vestini vodjenja carstva.

Medjutim, nakon pet godina, Mehmed umire od groznice i Selim postaje novi sultan Otomanskog carstva nakon Hurremine smrti 1558. godine. Sudbina joj nije dozvolila da postane Valide Sultana
.

_________________
službena web-stranica [NOVO - OTVORITE]
službena FB stranica [NOVO]


Report this post
Top
 Profile Send private message E-mail  
 
 
 Post subject: Re: Povijest
Unread postPosted: 09 Feb 2012 16:36 
Offline
Site Admin
User avatar

Joined: 16 Nov 2011 09:11
Posts: 1675
Has thanked: 444 time
Have thanks: 1427 time
Blueice011 wrote:
Deset najimpresivnijih dela otomanske tematike - radovi zapadnih slikara, neprocenjive vrednosti


Image

Jean-Léon Gérôme: Black Bashi-Bazouk, 1869
(ulje na platnu, dimenzije: 81 x 66 cm; deo privatne kolekcije)


Image

Jean Auguste Dominique Ingres: La Grande Odalisque, 1814
(ulje na platnu, dimenzije: 91 × 162 cm; Louvre, Paris)


Image

Delo nepoznatog autora: Rossa Solymanni uxor, 18th century
(ulje na platnu; Topkapi Palata)

Napomena: Ne postoje poznati portreti sa jasnom indicijom da se radi o Hurrem sultani. Ova slika je nastala kao rad venecijanskog autora na osnovu izvestaja njihove tajne sluzbe iz Konstantinopolja.


Image

Stanislaw Chlebowski: Battle of Varna, 1444


Image

Konstantin Kapidagli: Sultan Selim III in Audience, 1803
(ulje na platnu, Topkapı Palace Museum, Istanbul, Turkey)


Image

Jean-Baptiste van Mour : Réception de l'Ambassadeur de France, le vicomte d'Andrezel, par le Sultan Ahmed III, le 17 octobre 1724, à Constantinople, 1724

(ulje na platnu, dimenzije: 90 × 121.5 cm; Musée des Beaux-Arts de Bordeaux)


Image

Tiziano Veccelio Titian: Portrait of Sultan Suleyman the Magnificent, 1530


Image

Johann Peter Krafft: Zrinski's Charge from the Fortress of Szigetvár, 1825
(ulje na platnu, dimenzije: 455 cm x 645 cm; Hungarian National Gallery, Budapest)


Image

Fausto Zonaro (1854-1929): Mehmed II, Entering to Constantinople


Image

Gentile Bellini: Fatih Sultan Mehmet, 1430

_________________
službena web-stranica [NOVO - OTVORITE]
službena FB stranica [NOVO]


Report this post
Top
 Profile Send private message E-mail  
 
 Post subject: Re: Povijest
Unread postPosted: 22 Feb 2012 17:14 
Offline
User avatar

Joined: 20 Nov 2011 14:58
Posts: 123
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
Našla sam jedan odličan članak, poveliki koji opisuje i vrijeme prije Sulejmana pa možda nije loše da taj dio stavim ovdje da se vidi što se dešavalo i što je Sulejman zatekao.

Nastanak Osmanskog carstva -

1281.– 1326. Osman I.
kraj
- 1918. – 22. Mehmed VI.

Glavni gradovi Osmanskog carstva

Söğüt (1299. – 1326.)
Bursa (1326. – 65.)
Edirne (1365. – 1453.)
Carigrad (1453. – 1922.)

Osmanlijski sultan bio je službeno jedini upravnik i vladar carstva.

Mada su prvi osmanlijski vladari nosili naslov bega (bey), time priznavajući suverenitet Seldžučkog sultanata, Murat I. je bio prvi Osmanlija koji je ponio naslov sultana, tj. "cara" ili "kralja." Padom Carigrada, 1453., država je uveliko stala na put postanka moćne carevine, tako da je Mehmed Osvajač zaista postao njen prvi istinski car, odnosno padišah.

Od 1517. naovamo, osmanski sultan je istovremeno bio i kalif islama, tako da je Osmanlijsko carstvo od ove godine pa do sve do svog raspada, 1922. (odnosno do ukidanja kalifata, 1924.), u stvari bilo i kalifat, tj. islamska vjerska država.

POČETAK OSMANSKOG CARSTVA

Osman I (1281-1326): Osman je 1299. proglasio samostalnost od Mongola. Osvojio Ikoniju.

Orhan (1326-1359)
1326. Osvajanje Burse
1337. Zauzeće Nikomedije (Izmita)
1352. Zauzeće utvrde Cimpe i stvaranje osmanlijskog mostobrana na tlu Europe
1354. Zauzeće Ankare
1354. Tursko osvajanje Galipolja
Osvajanjem Burse (Bruse) ondje preselio prijestolnicu. Prešao dardanele i započeo s osvajanjima u Europi. Koristio se akindžijama kao lakom konjicom (koji su se izdržavali ratnim plijenom), te spahijama kao teškom konjicom. Uveo fes kao nacionalni simbol.

Murat I (1359-1389)
1361. Zauzeće Jedrenea (Adrianopolis)
1363. Osmanlijsko osvajanje Plovdiva
1371. Bitka na Marici (Černomen) i pobjeda turske vojske nad srpskim feudalcima (Mrnjavčevići)
1375. Osmanlijsko osvajanje Niša
1385. Ustanova beglerbega (rumelijski i anadolski)
1382. Osvajanje Soluna
1385. Zauzeće Sofije
1386. Zauzeće Niša
1387. Osvajanje Soluna
Konsolidirao vojnu organizaciju. Dodatno suzio područje Bizanta; osvojio istočnu Trakiju i tamo (Edirne, Jedrene) preselio svoju prijestolnicu. U ratu protiv Srba 1389. (Bitka na Kosovu polju) nametnuo im osmansko vrhovništvo kojega srpski knez Lazar Hrebeljanović nije htio priznati. Ubijen od srpskih vojnika u svom logoru.

Bayazid I Yildirim (1389-1402)
1389. Bitka na Kosovu polju – pobjeda Turaka
1393. pripojenje Bugarske Osmanskom Carstvu
1394. Vlaška postaje vazalom
1395.-1401. Opsada Carigrada
1396. Bitka kod Nikopolja i poraz kršćanske vojske (ugarski kralj Sigismund)
1397. Poraz i pripojenje kneževine Karaman
1402. Poraz Bayazida od Timura
1405. Smrt Timura

Međuvlašće:Isa; Sulejman (1403-1411); Musa (1411-1413);

Mehmed I (1413-1421)

Murat II (1421-1451)

1422. Opsada Carigrada
1426.-1427. Srpske gradove preuzima car Sigismund
1430. Ponovno osvojio Solun kojeg su Mlečani zauzeli početkom 20-ih.
1430-1432. Rat protiv Venecije. U ovom ratu više gradova palo je u osmanlijske ruke
1439. Predaja Smedereva i prvi pad Srpske despotovine.
1443.-1444. Porazi od ugarske vojske pod J. Hunyadijem
1444. Bitka kod Varne i poraz kršćanske (ugarske vojske) vojske J. Hunyadija
1448. Druga bitka na Kosovu polju; pobjeda turske vojske
Nakon smrti cara Sigismunda obranu zemlje preuzeo Janos Hunyadi (Sibinjanin Janko). Porazi koje je nanio sultanu Muratu doveli su do mira u Segedinu (Szeged). To je omogućilo ponovno osnivanje Srpske despotovine. Bitka kod Varne i težak poraz kršćana pokazala je suštinu odnosa prema Osmanlijama. Ugarskoj vojsci nije se pridružio Đurađ Branković bojeći se da ne izgubi prijestolje. Mlečane, koji su se trebali uključiti svojim pomorskim snagama, nevrijeme je spriječilo da blokiraju Bospor. Genovežani su pak Murata i njegovu vojsku prebacili brodovima na europsko kopno. Vladislav, ugarski kralj, ondje je poginuo, a Bijeli vitez – Janos Hunyadi uspio je pobjeći.

Mehmed II Fatih (1444-1446; 1451-1481).

1453. Tursko osvajanje Carigrada i definitivan pad Bizanta

1455. Pad Novog Brda (glavnog naselja Srpske despotovine).
1456. Neuspjela opsada Beograda
1456. Atensko vojvodstvo predalo se Osmanlijama, a drevni Partenon postao je džamija. Do 1460. osim nekoliko mletačkih luka, čitav prostor pod Osmanlijama.
1459. Novo zauzeće Smedereva; Srbija uključena u Osmansko Carstvo
1461. Osvojen Trapezunt – posljednji nepokoreni dio Osmanskog Carstva
1463. Pad Bosne pod Osmanlije
1463-1479. Rat s Mlečanima. Kao konačni rezultat ovog rata, pad Crne Gore i Skadra (1479.) pod Osmanlije, a još ranije sjeverne Albanije nakon smrti Juraja Kastriota Skenderbega (1468.), te važne luke Negroponte (1470.) na Peloponezu.

RAZLOZI BRZOG NAPREDOVANJA OSMANLIJA:

- Njihovo napredovanje podudara se s političkom rascjepkanošću tamošnjih državica, nasuprot njima Osmansko Carstvo je imalo jaku središnju vlast.
- Osmanlije prvi u Europi imali stajaću vojsku – janjičari
-U svakoj od rascjepkanih država Osmanlije su podupirale neku od struja koja je bila spremna na suradnju s njima.
- Nastojanje da se istovremeno ratuje samo na jednoj fronti

OD MEHMEDA II OSVAJAČA DO SULEJMANA VELIČANSTVENOG

Za vrijeme Mehmedove prve vladavine 1444-1446. njegov otac je unatoč abdikaciji bio prisiljen ponovo zasjesti na sultanov prijestol i to čak dvaput u kratkom razdoblju. Prvi put nakon što je J. Hunyadi prekršio mir u Segedinu. Tada je Mehmed, još maloljetnik pozvao svog oca da brani Carstvo ("Ako si ti sultan dođi i vodi svoje trupe u borbu, ako sam ja sultan onda ti naređujem da dođeš i vodiš moje trupe u borbu protiv kršćana"), nakon čega je uslijedio težak poraz za kršćane kod Varne. Nakon nekog razdoblja sultan Murat se ponovno morao vratiti nakon ustanka janjičara.
Mehmed II. Fatih (1444-1446; 1451-1481) Naziv Osvajač dobio je po činjenici što je prekinuo opstojnost tisućljetnog Bizantskog Carstva. Unatoč tome što to u vojnom smislu i nije imalo toliku težinu, na psihološkom planu time je ostvarena velika prednost za Osmanlije. Osvojenjem Carigrada 29. V. 1453. osmanlijsku prijestolnicu seli iz Edirnea u Carigrad (Istambul). Pravoslavnoj crkvi u Carigradu – Carigradskoj patrijaršiji, dao je punu autonomiju i oslobodio je od plaćanja poreza.
Mehmedovi planovi bili su da osvoji cijelu jugoistočnu Europi i stavi je pod svoju vlast, a potom da se razračuna s ostalim europskim silama. Na udaru su prve bile Srpska despotovina i južna Ugarska. Mehmed II je doduše 1456. doživio poraz kod Beograda (zasluga franjevca Ivana Kapistrana i ugarskog gubernatora Janjoša Hunyadija), ali je 1459. srušio Srpsku despotovinu. Godine 1460. osvojio je veći dio Peloponeza a 1461. Osmanskom Carstvu pripaja dijelove Crnomorske obale (Amastris, Isfendiyar, Trapezunt). Bosna pada 1463., a u razdoblju od 1466.-1478. osvaja područja u anadolskom prostoru te Krim. 1479. osvojena je Zeta te iste godine i grad Skadar. 1480. privremeno je osvojio Otranto (vraćen 1481.). Htio je osvojiti i otok Rodos, ali je doživio sličan poraz kao dvadesetak godina prije, pod Beogradom.
Ipak ono što mu je zadavalo velikih briga tijekom mletačko-osmanlijskog rata 1463.-1479., nije uspio poraziti albanskog vođu Skenderbega za njegova života, već je nekoliko puta teško poražen. Skenderbeg je 1444. uspio stvoriti savez albanskih glavara koji je ujedinio sredstva i ljudstvo za pružanje otpora Osmanlijama. Organizirana je pokretljiva vojska i izgrađene brojne utvrde. Albanci su gerilski ratovali i nanosili Osmanlijama velike gubitke. Skenderbegova vojska dobivala je pomoć od Napulja, Mlečana i pape. Od 1444-1466. odbijeno je 13 velikih osmanlijskih najezdi. Nakon Skenderbegove smrti njegovi sinovi nisu uspjeli očuvati Albaniju, već je otpor ugušen 1468. Mehmed II je doživio neke poraze na još nekim dijelovima jugoistočne Europe, ali je kasnije ipak uspio situaciju preokrenuti u svoju korist. Tako je bilo s rumunjskim kneževinama Vlaškom i Moldavijom. Ove kneževine nisu imale želju pomoći Ugarima u prethodnim sukobima jer su i same često bile od nje ugrožavane. Vlaški vojvoda Mirča (14/15. st.) priznao je osmansku vlast. Kada je na vlaški prijestol došao Vlad Tepeš 1456. godine, odbio je plaćati uobičajen danak. U borbi s njime Mehmed je pretrpio nekoliko poraza, ali je uspio zamijeniti vladara (Vladov brat Radu kojega je nahuškao Mehmed). U Moldaviji Stjepan Veliki (1457-1504.) uspješno se borio i odolijevao osmanlijskim nasrtajima. 1475. strahovito je porazio Mehmeda II kod Vasluia, ali je iduće 1476. godine ipak poražen, no Osmanlije su se morale povući zbog nestašice hrane. Stjepanu je u pomoć priskakao Vlad Tepeš Dracul sa čak 30.000 ljudi. Nakon Stjepanove smrti njegov sin priznao je osmansku vlast 1512.
Osim kao osvajač Mehmed II, jedan od najvećih osmanskih sultana poznat je i kao reformator, te je donio brojne zakone kojima je nastojao učvrstiti dinastijsku vlast i ojačati državu. Uveo je i Zakon o nasljedstvu prema kojemu sultan treba ubiti braću radi dinastičkog mira. Donio je krivični i građanski zakonik, prije Sulejmana. Provodio je religijsku toleranciju u osvojenim kršćanskim zemljama. Među ostalim, donio je i firman kojim potvrđuje slobodu vjeroispovijedanja u Bosni. Mehmed II bio je jako načitan, govorio je sedam jezika, a bio je i vrstan poznavatelja prava. Nastojao je privući muslimanske znanstvenike i umjetnike, ali i one iz Grčke i Italije. Zaslužan je za utemeljenje brojnih sveučilišta u Carigradu. Dao sagraditi Fatih džamiju i Topkapi palaču.

Mehmedov nasljednik i sin Bajazid II i-Sani (1481-1512), nije bio tako ratoboran kao njegov otac, ali je nastojao konsolidirati državu u svakom pogledu, te ojačati unutrašnju vlast. Ipak tijekom svojeg vladanja uspijeva osvojiti neka područja i na jugoistoku Europe:
1482. Pad Hercegovine
1493. Bitka na Krbavskom polju i poraz hrvatske i ugarske vojske.
1499. Zauzeće Lepanta
1499. – 1503. Pomorski rat protiv Venecije; Osvojenja na Peloponezu, pad Makarske i Primorja pod tursku vlast
Bayazid II, zvani još i Pametni (i- sani) imao je takmaca u snažnijem i energičnijem bratu Džemu kojeg je njegov otac preferirao. Međutim, Bayazid je prvi došao do Carigrada. Ondje je već bila u tijeku pobuna janjičara u kojoj je ubijen i veliki vezir. Bayazid im je oprostio u strahu da ih ne okrene protiv sebe na njihov zahtjev im je povisio plaću te uz njihovu pomoć porazio brata Džema. Otada su janjičari svaki puta po dolasku novog sultana na prijestolje tražili povećanje plaća. Premda mu se predbacivalo da nije energičan, Bayazid je osvojio Hercegovinu, mletačke posjede (Coron i Modon, Navarino) na Peloponezu, a pomorska bitka kod Lepanta iz 1499. u kojoj je porazio Mlečane obilježit će razdoblje prevlasti osmanske flote na moru (sve do iduće Lepantske bitke 1571.)

Sin Bajazida II, Selim I Yavuz (Strogi) (1512-1520) prema nekima je najveći osmanlijski sultan. Premda je vladao relativno kratko, svega osam godina, tijekom svojeg vladanja uspio je povećati veličinu Osmanskog Carstva za gotovo polovicu. Dinastičke borbe usmjerile su pravac njegova djelovanja prema Aziji i Africi. Obračunavao se sa šijitima u Perziji, te izvršio pokolj preko 40.000 šijita. Osvojio Tabriz, Kurdistan i Mezopotamiju, uzeo titulu šaha da pokaže kako je on perzijski vladar. Osvojio je i Siriju. Srušio je Mamelučko carstvo u Siriji i Egiptu 1516./1517., a osvaja i Arabiju nakon čega je uzeo titulu kalifa.
I Selim je poput oca Bayazida imao problema prilikom dolaska na prijestolje, u liku brata Ahmeda. Da njegov omiljeni sin Sulejman ne bi imao takvih problema, ostavio je samo njega.

_________________
mirnamirna


Report this post
Top
 Profile Send private message E-mail  
 
 Post subject: Re: Povijest
Unread postPosted: 25 Feb 2012 13:06 
Offline
User avatar

Joined: 20 Nov 2011 14:58
Posts: 123
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
Dragi moji, evo danas ću staviti povijesni članak o dobu Sulejmana Veličanstvenog gdje je lijepo opisano ono što smo već pratili i što ćemo još pratiti u seriji, ali iz naučnog, povijesnog aspekta.
Našla sam još puno i o Sultanatu žena i pravim razlozima opadanja Osmanskog carstva koje ni Mustafa ni bilo tko drugi nisu mogli spriječiti.

OSMANSKO CARSTVO SVJETSKA SILA

Suleyman Veličanstveni (1520-1566)

U historiografiji smatran najvažnijim osmanskim vladarom. Na osmansko prijestolje stupio sa 26 godina. Za vladavine djeda Bayazida II. upravljao sandžakom Kaffa. Za oca Selima I. namjesnik Magnezije (Manise). Ono što mu je pripomoglo da postane najuspješniji osmanski sultan bila je njegova sposobnost da pravilno procijeni situaciju, ali i instinkt za odabirom pravih suradnika. Očitovalo se to kroz njegove najbliže suradnike velike vezire: 1523-1536 Grk Ibrahim-paša, 1544-1553, te 1555-1561 Hrvat Rüstem-paša, te Bošnjak (Srbin po narodnosti) Mehmed-paša Sokolović 1565-1679. Njima je Sulejman dao velike ovlasti.
Vrlo rano suočio se sa nastojanjem za odcjepljenje Sirije, gdje je nakon smrti oca Selima, beglerbeg Sirije proglasio odcjepljenje i proglasio se suverenim vladarom (Džanberdi Gazali).
Sulejman se ipak najprije okrenuo osvajanjima u Europi. Pogodovali su mu međusobni sukobi novonastale Habsburške Monarhije, te Francuske. Pomogla mu je i pojava reformističkih crkvenih pokreta zbog čega je dio austrijske vojske bio upućen na suzbijanje protestantizma. Premda je sultan pozivao protestante da se bore protiv Habsburške Monarhije, protestanti su ipak podržavali borbu protiv Osmanlija. Sultanov pohod na Europu bio je omogućen osvajanjem Sirije i Egipta, što mu je donijelo velike izvore bogatstva. Dvadesetih godina bilježi se tri pravca širenja Osmanlija:
1. Na sjeverozapadu svoje države-protiv Ugarske i Habsburške Monarhije
2. U Sredozemlju: pripreme za osvajanje Rodosa i posjeda Mletačke republike
3. Protiv Safavida u Perziji.
Pri svemu tome Osmanlije su ostale dosljedne taktici da u isto vrijeme ne vode ratove na više fronti.
Prvi prodor bio je prema Ugarskoj. Godine 1521. osvojen je Beograd (predao se na zahtjev uvjeta za predaju). Ugarska je još od smrti kralja Matijaša Korvina zahvaćena anarhijom feudalaca, a zemlju je dodatno oslabio i seljački ustanak 1514. pod György Dózsom (Đerđi Doža). Nakon osvajanja Beograda Osmanlije su sigurno napredovale ponajviše zbog svog načina ratovanja. Na osvojenim bi područjima privremeno zadržali neke privilegije povlaštenim domaćim slojevima, a za to vrijeme postupno bi uvodili vlastitu upravu i organizaciju vlasti.
Otok Rodos osvojen 1522. nakon petomjesečne opsade, a ivanovci koji su držali otok dogovorno sa sultanom povukli su se na Maltu. Ubrzo je otpadništvom zaprijetio i Egipat. Sulejman je na mjesto velikog vezira postavio svog prijatelja Ibrahima (1523-1536) koji je brzo uspio zavesti mir u Egiptu. Ibrahim je na Portu došao putem danka u krvi. Bio je pametan, nadaren i obrazovan, te dobar diplomat.
U ljeto 1526., 29. kolovoza dogodila se Mohačka bitka. Pomoć za koju je apelirao Ferdinand Habsburški, austrijski kralj prvi puta je odobrena u njemačkom saboru dva dana prije nego što će doći do bitke. Pomoć nije odobrena prije zbog sukoba s protestantima, a uvriježilo se mišljenje da će se time pomoći papi. Ovom je bitkom Ugarska nestala s političke pozornice kao neovisna država. Ugarski kralj Ludovik II nije dobio pomoć od šurjaka Karla V, zapletenog u borbama s Ligom od Cognàca. Od 1526. zapadni dio Ugarske pripada Ferdinandu Habsburškom, bratu Karla V., dok je istočnim dijelom upravljao Ivan Zapolja, izabran za Ugarskog kralja, koji je priznavao osmansko vrhovništvo.
Prvi pohod Osmanlija na Beč zbio se 1529. Osvojen je Budim, ali je opsada Beča bila neuspješna zbog žilave obrane Habsburgovaca i neraspolaganja dovoljnog broja velikih topova. Na području Ugarske uspostavljena je ravnoteža snaga.
Tri godine poslije, Osmanlije su ponovo zaratile s Habsburškom Monarhijom i poduzele drugi pohod na Beč. Ovaj je rezultirao malim teritorijalnim osvajanjima; osvojena je utvrda Kiseg (Köszeg), no Habsburgovci su otada morali plaćati danak Porti. Pri obrani se istakao Nikola Jurišić.
Na moru odnos snaga dodatno se mijenjao u korist Osmanlija. Karlo V. unajmio je pomorca Andrea Doriju koji je početkom 30-tih uspio osvojiti neka područja na Peloponezu, dok je s druge strane Sulejman privukao sebi vođu berberskih gusara Hajredina (Khair-ed-Din) Barbarossu, i postavio ga za admirala osmanske flote, kapudana. Za njegovo doba osmanska je flota predstavljala najjaču pomorsku vojnu silu na Mediteranu.
Za daljnji tijek događanja svakako je od velikog značenja potpisivanje kapitulacija (ugovora) Osmanlija i Francuza 1536. Time na neki način Francuzi postaju saveznici Porte čak i na vojnom planu. Francuska je 1525. godine izgubila talijanske posjede u sukobima s Habsburškom Monarhijom, te je to bio jedan od načina da kompenziraju gubitke na gospodarskom i strateškom planu. Po tim kapitulacijama (kapituli-glave ugovora) između Osmanskog carstva i Francuske dogovorena je slobodna plovidba i slobodna trgovina podanika obiju država. Francuski konzul imao je neograničeno pravo suđenja francuskim podanicima na osmanskom tlu (trgovinski, privatnopravni, krivičnopravni predmeti). U miješanim sporovima na osmanskom tlu bila je nadležna Porta. Dogovoreno je i uzajamno oslobađanje ratnih zarobljenika.
Kapitulacijama iz 1536. Francuska je stekla prednost u levantskoj trgovini, dok se Porta nadala da će djelatnost Francuza na osmanskom tlu oživiti njezinu vanjsku trgovinu. Dok su Francuzi bili saveznici Osmanlija u borbama protiv Habsburgovaca, dotle je perzijski šah na isti način bio u dosluhu s njemačko-rimskim carem, te su koordinirali svoje akcije protiv Osmanlija.
Sultan Sulejman dosta se oslanjao na svoje suradnike koji su imali velike zasluge za brojna osvajanja. Ipak je na njega utjecaj njegove žene Hurrem Sultan (ist.slav.: Rokselana) bio velik, te je po njezinom nagovoru dao pogubiti velikog vezira Ibrahima.
Od 1537.-1540. Osmanlije ratuju s Mlečanima. Mletačka Republika izgubila je posjede na Peloponezu (Moreji), Egejskom arhipelagu, te neke u Dalmaciji (ageri priobalnih komuna). Ipak, ono što je za Veneciju bilo najvažnije, odobrene su joj trgovačke povlastice.
Ratne aktivnosti i pritisak na neosvojena susjedna područja Osmanskog Carstva nastavljen je i u Europi i u Jugoistočnoj Aziji. Moldavija je 1538. priznala vrhovništvo Osmanlija. Osvojen je Aden i dijelovi Jemena. Za nastavak borbi u Europi dijelom je bio uzrok i smrt Ivana Zapolje 1540. Po ugovoru iz 1538. imao je njegov dio Ugarske pripasti Ferdinandu. To je bio povod za nastavak sukoba Ferdinanda Habsburškog s Osmanlijama. Osmanlije su tobože u ime Zapoljinog sina, a u stvarnosti da bi spriječili Ferdinanda napali s juga na Budim. Budim je definitivno osvojen 1541. te je postao sjedištem novoutemeljenog Budimskog pašaluka. Istočni dio Ugarske Sulejman je predao Zapoljinom sinu Ivanu Sigismindu. Iz tog se dijela ugarskog kraljevstva razvila kasnija osmanlijska vazalna kneževina Erdelj Borbe s Habsburgovcima otegle su se do 1547.
Svega četiri godine kasnije opet je buknuo rat s Habsburgovcima (1551.-1553.) koji su uspjeli nakratko vratiti istočnu Ugarsku. Osmanlije su ipak do konca sukoba povratili prijašnje teritorije uz neka teritorijalna proširenja (Temišvar).
Slijedećih desetak godina ne bilježe se značajniji sukobi na Europskom tlu. Glavni razlog bila je zauzetost Osmanlija u uspostavi vlasti na području Azije i Afrike. Tijekom razdoblja relativnog mira Erdelj je dragovoljno priznao osmansko vrhovništvo. Posljednjih godina Sulejmanove vladavine bilježe se nove borbe u Europi. Malta je 1565. bezuspješno opsjedana, a godinu dana kasnije poduzet je treći pohod na Eger i dalje prema Beču. Njime je Sulejman nastojao sprati gorak okus poraza pod Maltom. Ovom prilikom Osmanlijskoj sili na putu je bila utvrda Siget na čelu čije posade je bio Nikola Zrinski. Jak otpor oko 3000 branitelja nagnao je Sulejmana da sve snage upotrijebi za zauzeće ove tvrđave. Opsada je trajala duže od mjesec dana, tijekom koje je umro i sam sultan Sulejman (5. rujna 1566.). Veliki vezir Mehmed paša Sokolović tajio je smrt svojoj vojsci do pada Sigeta 7. rujna, nakon čega se u osmanlijskom taboru odustalo od daljnjeg napredovanja, budući da je car Maksimilijan već sakupio velike snage u protuturskom taboru.
Sulejmana Veličanstvenog mnogi smatraju najvećim osmanlijskim sultanom. Tijekom njegove vladavine uspostavljeno je više novih vilajeta (Budim, Sivas, Erzurum, Van, Bagdad, Alžir, Tripolitanija, Jemen, Abesinija). Država je doživjela najveću teritorijalnu ekspanziju. Državni aparat je podignut na veću razinu. Proširena je diplomatska mreža Porte, a Osmansko Carstvo je doživjelo priznanje kao Europska sila. U umjetnosti i graditeljstvu značajna postignuća (veliki graditelj Sinan Mimar – "turski Michelangelo": dvojica njegovih učenika kasnije sagradila Taj Mahal u Indiji). Ipak, prilikom valorizacije njegova doba treba imati na umu više stvari. Veliki zakonik koji je on ozakonio ima temelje iz vremena vladanja sultana Mehmeda II. Nadalje, što se tiče teritorijalnog proširenja neosporna je važnost njegova oca Selima I. koji je u svega osam godina vladanja daleko najviše dotad proširio Osmansko Carstvo i utro put osvajanjima koji su uslijedila. Vjerojatno se najveća vrijednost Sulejmana sastojala u tome da je znao postaviti prave ljude na pravom mjestu, te imao instinkt za očuvanjem moći, uklanjajući one koji su stajali na putu njemu ili državi.

_________________
mirnamirna


Report this post
Top
 Profile Send private message E-mail  
 
 Post subject: Re: Povijest
Unread postPosted: 25 Feb 2012 13:44 
Offline
User avatar

Joined: 20 Nov 2011 14:58
Posts: 123
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
Povijest vrijeme života Hurrem sultane ne smatra Sultanatom žena jer ona nije stvarno vladala i bila Valide sultana, to su samo špekulacije zbog njenog utjecaja na Sulejmana u nekim izvorima.


VRIJEME NAKON SULEJMANA DO SULTANATA ŽENA

Nakon Sulejmana započinje era opadanja Osmanlijske države. Osmanska država će se u svakom slučaju još teritorijalno povećati, no to će biti u znatno manjem obujmu nego dotad. Uz to i ta osvajanja predstavljala su više rezultat stare slave i inercije ranijih osvajanja nego što su odražavala stvaran odnos snaga. Većinu uzroka za dekadenciju Osmanske države treba tražiti unutar same osmanske države; neke pojave rastakanja započele su još i za Sulejmana. Smanjenjem osvajanja novih velikih područja smanjen je priljev važnog ratnog plijena. Znatno je povećan broj onih koji su plaćani u gotovu novcu (povećani birokratski aparat, utrostručen broj janjičara) zbog niza različitih čimbenika (povećana inflacija, zanemarivanje domaće privrede) doveo je do nestašice novca. Velik dio činovnika je umjesto plaće dobivao zemljišne nadarbine, čime je novog zemljišta za raspodjelu rastuće spahijske vojske na kojoj je počivao velik dio udarne snage Osmanske vojske bilo sve manje. Zbog toga se pristupilo smanjivanju timara, što je dakako izazivalo nezadovoljstvo u spahijskim redovima, a često dovodilo do pobuna velikih razmjera. U svemu tome najgore je prolazila raja od koje se tražilo da kompenzira nastali manjak, pa nisu rijetka ni odmetanja seljaka čime je položaj onih koji su ostali na zemlji postao još teži. Čitava ta situacija dovodila je do korumpiranosti uprave i to na najvišim instancama koja se sukladno reflektirala gotovo do najnižih razina uprave. Ne treba smetnuti ni sve prisutniju degeneraciju osmanske dinastije koja je u slijedećih 80-ak godina značajno pridonijela opadanju Carstva. Na prijestolje sultana nisu više birani samo "normalni" prinčevi već i oni "Mentalni bogalji" koji su čitav do izbora proveli u kavezu, haremu ili jednoj sobi (razlog je taj što je obustavljen pokolj kraljevskih prinčeva). Ubrzo je donesen zakon o senioratstvu po kojem sultanovo prijestolje naslijeđuje najstariji član carske kuće). Svakako je nemali kuriozitet da Osmansko Carstvo tijekom svih tih problema s kojima se suočavalo nije značajno teritorijalno opalo, već se to počelo dešavati kada su se počele provoditi mjere za njegovo ozdravljenje, i to s nemalim uspjehom.
Unatoč pojavama opadanja Osmanlijske moći, Osmansko Carstvo još uvijek je velika sila. Ekspanzionističke težnje prisutne su i tijekom vladanja novog sultana Selima II (1566.-1574). Za razliku od oca Sulejmana bio je lijen, debeo i rasipan, ali i inteligentan te spreman da posluša dobar savjet. Politici osmanlijske države na ruku je išao i odnos snaga u Europi i nejedinstvo europskih sila. Austrija se već bila odijelila od Španjolske, te je bila znatno slabija, a uz to su je dodatno slabili vjerski reformistički pokreti. Mogući pravci udara Osmanlija bili su posjedi Filipa II u Španjolskoj ili mletački Cipar. Papa Pio V hrabrio je mogući savez ovih dviju kršćanskih sila. Međutim Mlečani su se bojali prevlasti Španjolaca u Italiji, dok su Španjolci s pravom strahovali od mogućeg separatnog mira Mlečana s Osmanlijama. Ciparski rat (1570.-1573.) započet nakon osmanlijskog zauzeća otoka Cipra, pokazao je neslogu europskih sila po pitanju osmanlijske opasnosti. Na kraju je ipak došlo do saveza, no za to vrijeme već je palo i posljednje uporište na Cipru – Famagusta. Sveta liga formirana je od Papinske Države, Mletačke Republike i Španjolska (pridružili im se Genova i Malta) izvojevala je sa svojom flotom veliku pobjedu nad osmanlijskom flotom koja je u bici kod Lepanta 7. listopada, 1571. strahovito potučena. Nejedinstvo u redovima Svete lige dovelo je do nepoduzimanja daljnjih akcija protiv Osmanlija i konačnog raspada Svete lige. Mletačka Republika nastojala je da rat što prije okonča radi ponovne uspostave trgovačkih veza s Levantom. Španjolska je pak bila za nastavak akcija protiv Osmanlija na zapadnom Mediteranu jer su se bojali francuske intervencije. Raspadu Svete lige kumovala je i neočekivana smrt pape Pija V koji je svojim autoritetom držao saveznike na okupu. Veneciju je taj mir stajao, uz gubitak otoka Cipra, odštete od 300.000 dukata te gubitak teritorija oko Zemunika i Solina u Dalmaciji. Na taj način je Mletačka Republika prošla gore u pregovorima nego da je taj rat vojno izgubila.
Nakon Selima II, sultanom postaje Murat III (1574.-1595.) čije su prve godine vladavine također obilježene pametnim upravljanjem Mehmed-paše Sokolovića (umro 1579.). Mir s Austrijom produžen je 1577., sklopljen ugovor s Poljskom kojom je vladao erdeljski knez Istvan Batory, a 1580. potpisane su kapitulacije s Engleskom, po kojoj je ova dobila privilegije slične onima koje je od ranije imala Francuska. Murat III bio je prilično nezainteresiran za politiku, odajući se raskošnom životu u haremu. Rat s Perzijom ipak je uspješno okončan po Osmanlije koje su se dodatno proširile na te dijelove. Obnovljene su borbe i s Austrijom. Godine 1592. osvojeni su dijelovi tadašnje Hrvatske oko Bihaća, a 1593. Osmanlije su doživjele značajan poraz u bici kod Siska, u kojoj je poginuo i bosanski beglerbeg Hasan-paša Predojević. Ovaj poraz obilježio je i prestanak daljnjeg napredovanja Osmanlija na tom dijelu. Rat s Austrijom koji je nakon toga nastupio iskoristili su Erdelj, Moldavija i Vlaška da zbace Portino vrhovništvo. Za Murata III, oko 1590. Osmansko Carstvo je zauzimalo najveći opseg teritorija. Sam Murat III nije mnogo pridonio tomu, već prije spomenuta inercija teritorijalnih osvajanja. Murat se više posvetio uživanju u haremu. Imao je 103 djece, a nadživjelo ga je 47.
Za Murata III izmijenilo se deset velikih vezira. Uobičajene sjednice s njima i ostalim državnim velikodostojnicima neredovito su se održavale, a vidljiv je utjecaj harema u vođenju vanjske i unutrašnje politike. Taj period koji će od osamdesetih godina 16. stoljeća potrajati do sredine 17. stoljeća u osmanlijskoj je historiografiji poznat kao period vladavine žena.
Od 47 djece koje je ostalo nakon Murata III, 20 ih je bilo muškog spola. Jedan od njih, Mehmed III dao je pobiti svih devetnaestoro braće. Ipak za vrijeme Mehmeda III, (1595.-1603.), stvarna moć je bila u rukama sultanije majke. Rat s Austrijom nastavljen je tijekom čitavog razdoblja Mehmedove vladavine, a potenciran je pobunama u dunavskim kneževinama Prvu značajniju pobjedu izvojevao je Mihajlo Hrabri u Vlaškoj 1595. U svojim je prodorima dopirao sve do Jedrena. U međuvremenu je erdeljski knez Sigismund Bathory priznao vrhovništvo Habsburgovaca. On je uspješno nastavio protuosmanlijske borbe koje je vodio njegov prethodnik Stjepan Bathory (umro 1586.). Inicijativa antiturskog saveza nakon 1595. je prestala. Godine 1596. protuudar Turaka koji zauzimaju Eger. Smrću Mihajla Hrabrog, nosioca ustanka u Vlaškoj, 1601., otupljena je oštrica protuosmanlijskog otpora, pa su Vlaška i Moldavska morale priznati osmansko vrhovništvo. Velik dio krivice snosi car Rudolf zbog čije se vjerske politike erdeljski plemići ponovo okreću Osmanlijama nakon što su svrgli Bathoryja.
Kriza u Osmanskom carstvu koja je nastupila još u drugoj polovici 16. stoljeća sve više se potencira. Pojačana inflacija zbog sve većih izdataka centralne uprave i razaranje timarskog sustava, dva su glavna razloga za to. Uslijed smanjenja veličine timara, a time i prihoda, povećavaju se zloupotrebe beglerbegova i sandžaka dok su spahije počele napuštati timare. Od seljaka (raje) sve se više traže izvanredni porezi i nameti, a tlaka (dotada svega nekoliko dana godišnje) postaje uobičajena. Raste prezaduživanje uslijed povećanog lihvarenja, pa je povećan broj bjegunaca sa zemlje. Sve manje spahija pristaje preuzeti timar, već idu u kapikulu – trupe koje dobivaju novac u gotovu. Ugled timara je smanjen jer se timar počeo dodjeljivati i službenicima kao naknada umjesto plaća koju su trebali dobivati u gotovini.
Poneki, kao bogati vlasnici nadarbina, pojedinci iz redova Židova, dobrostojeći državni službenici (najčešće bivši janjičari i kadije) kupovali su imanja prezaduženih i odbjeglih podložnika, često i pod lažnim imenom. Na taj način se umjesto timara počela oblikovati neka vrsta privatnog veleposjeda – čiftluka. Posjednici najviših nadarbina (has) sve više se ponašaju kao vlasnici zemlje, te još više proširuju svoje nadarbine gutajući manje posjede i timare. seljaci su na ovaj način postajali sve izloženiji vlasniku na milost i nemilost, a njihov bijeg sa zemlje samo je još više pogoršavao položaj onih koji su ostali raditi na zemlji. Ne treba posebno isticati da je sve ovo dovelo do nazadovanja u uzgoju glavnih kultura – žitarica, te uzgoja stoke.
Uslijed smanjenja broja spahija Porta je morala povećati broj plaćenih odreda da bi održala moć vojske. Gotovina je postajala sve važnija, a da bi se došlo do gotova novca pri trendu stagnacije privrede država je počela sve više stvari davati u zakup. Zakupnike se najčešće nije kontroliralo, pa su bile česte malverzacije gdje su bogatiji dostojanstvenici, ali i nemuslimani preko nekih figuranata ubirali naknade s najvećih nadarbina. Ovo je sve skupa dovelo do velike korumpiranosti, pa i na najvišim pokrajinskim položajima. Paralelno s time razvijala se i prava kupovina funkcija. Sve manje je onih koji su na položaje dolazili temeljem vlastitih sposobnosti, a sve više onih koji su to postigli na temelju kupovine funkcija. Osim unutar državnih službi, nije bio rijedak slučaj plaćanja i da bi se ušlo u janjičarske postrojbe, što je kasnije donosilo niz privilegija. Naravno da je to imalo odraza na borbenu moć elitnih jedinica. Kako su se timari počeli smanjivati i davati nespahijama, broj timara početkom 17. st. opao je trostruko, na 30.000. S druge strane broj plaćeničke vojske porastao je s oko 40.000 sredinom 16. stoljeća na oko 100.000 u prvim desetljećima 17. st. Da bi ih se sve moglo isplatiti, počeo se kovati manje vrijedan novac, što je dovodilo do čestih pobuna unutar vojske. Red janjičara, dotad najelitnijih odreda osmanlijske vojske sve više se upotpunjava pridošlicama izvana, a sve manje dankom u krvi. Oni sada teže materijalnim prednostima, mogu se ženiti i živjeti izvan vojarni, pa je logično da se više nisu borili s istom motiviranošću kao prijašnji. Uz to mnogi su postali janjičari da bi poslije prilikom napuštanja vojske mogli prijeći među obrtnike, pri čemu za njih tada ne bi vrijedili rigorozni propisi esnafa (cehova). Janjičarski korpus postupno je prisvajao sve veću moć; sultani se počeli sve više povlačiti u hareme, a moć je gubio i veliki vezir koji u postojećoj konstelaciji snaga i odnosa nije mogao napraviti iskorak naprijed.
Za vrijeme trinaestogodišnjeg rata s Austrijom nestaju akindžije; umjesto njih za vojne akcije počeli su se koristiti Krimski Tatari.
Jedan od nezanemarivih razloga stagnacije u trgovini svakako je premještanje trgovačkih putova. Umjesto preko Osmanskog Carstva sve više skupocjene robe, ponajviše mirodija ide oko rta Dobre nade. Osiromašenju domaće privrede pridonijelo je i pritjecanje jeftinije robe manufakturne proizvodnje na temelju kapitulacija s Francuskom 1536., s Engleskom 1580., te Nizozemskom 1623. Time osmansko zanatstvo sve više gubi konkurentsku moć. Osmansko Carstvo postaje pasivno tržište za europsku masovnu proizvodnju; najvećim je dijelom to potaknuto i neulaganjem države u proizvodnju. Nedostatak novca nastoji se namiriti izvozom žitarica unatoč mnogim zabranama, pa se može govoriti i o nestašici živežnih namirnica.
Jedan od najvećih ustanaka koji je izbio zbog teškog stanja u državni bio je veliki ustanak dželalija, pod vodstvom Kara Jazidžija, svrgnutog beglerbega koji je ujedinio mnoštvo nezadovoljnika, ukupno više desetaka tisuća, među kojima velik broj odmetnutih spahija, bjegunaca sa zemlje, te od 1598. do 1601. pričinjavao velike štete. I nakon smrti vođe ustanka 1601., te raspada glavnine ustaničkih snaga haranja manjih grupa su nastavljena.
Ahmed I.(1603-1617) na vlast je došao u takvim okolnostima. Po stupanju na prijestol ukinuo je obvezno bratoubojstvo. Njegov razlog bio je uglavnom praktične naravi. Naime, budući da je bio mlad (dječak) te nije imao djece, u slučaju smrti ne bi ga imao tko naslijediti. Ostali prinčevi, braća novoustanovljenog sultana ostajali bi najčešće u haremskom pritvoru. Tijekom vladavine Ahmeda I. konačno je ugušena pobuna dželalija (1609.) godine. Završeni su sukobi i s Austrijom. Nakon osmanlijsko-habsburških sukoba, mirom koji je zaključen u mjestu na ušću rijeke Žitve (Zsitvatörök) 1606., unatoč priznanju gubitka nekih dijelova teritorije, Austrija je priznata kao ravnopravna strana u pregovorima s Osmanlijama i prestala je plaćati godišnji danak za dio Ugarske koji su kontrolirali. Granice su ostale nepromijenjene. Kneževina Erdelj postala je praktički neovisna.

_________________
mirnamirna


Report this post
Top
 Profile Send private message E-mail  
 
 Post subject: Re: Povijest
Unread postPosted: 25 Feb 2012 16:31 
Offline
User avatar

Joined: 20 Nov 2011 14:58
Posts: 123
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
Evo što povijest kaže o vladavini žena u koju, kao što sam već rekla nije uključeno razdoblje života Hurrem sultane, nego počinje gotovo 50 godina nakon njene smrti.


PROPADANJE OSMANSKOG CARSTVA
RAZDOBLJE VLADAVINE ŽENA


Osmansko carstvo je i od početka 17. st. ponovno bilo ugrožavano izvana. Pritom unutrašnji problemi nisu bili otklonjeni. Naprotiv:
- prisutna trajna financijska kriza sprječava izvršenje raznih aktivnosti;
- korupcija i nepotizam prisutni posvuda;
- bijeg sa zemlje zbog bijede nastavlja se;
- vojni odredi su zbog lenskih spahija izgubili na snazi;
- nove pokrajinske trupe sekbani i saridže uglavnom nedisciplinirane;
- autoritet Osmanske države sve je više nestajao. Države Barbareska u sjev. Africi samo nominalno priznaju vlast.
Mirom 1606. na Žitvi dogovoreno primirje koje se održalo sve do 1663. Habsburgovcima je mir bio potreban radi ugušenja reformističkih pokreta, a od 1618. dodatno zbog zapleta Tridesetogodišnjeg rata. S druge strane, Osmanlijama je mir bio potreban radi situacije s Perzijom s kojom su neprijateljstva završena tek 1639., a 1645.-1669. sukobljavaju se s Venecijom u Kandijskom ratu.
Godine 1617. Ahmeda I zamjenjuje mlađi brat Mustafa, ali je smijenjen budući da je bio malouman. S Mustafom se počeo u proglašavanju sultana prakticirati princip seniorata, pri čemu je najstariji osmanski princ stupao na prijestolje, budući da neki od sultana koji su bili još nezreli nisu ni mogli imati vlastitu djecu. Tada na prijestolje dolazi Osman II. (1618-1622), sin Ahmeda I. Ovaj je pokušao izvršiti reformu janjičara. Dijelom zbog toga, ali i zbog nezadovoljavajućeg ishoda u ratu s Poljskom 1620-1621. radi Moldavije, godinu dana kasnije ubijen je od janjičara. Moldavija je ipak ostala pod Osmanskim Carstvom. Neko vrijeme na prijestolje se opet ustoličio maloumni Mustafa, brat Ahmeda I, dok za sultana nije doveden Murat IV (1623-1640), sin Ahmeda I. Ovaj sultan prekinuo je niz slabih sultana prije njega. U prvom periodu njegove vladavine (za njegove maloljetnosti – 1623. imao je tek 11 godina) stvarno je vladala njegova majka Kösem – najutjecajnija žena u osmanskoj povijesti. Riječ je o mletačkoj plemkinji Bafo koja je oteta i prodana u harem. Tri desetljeća je imala jak utjecaj. Nakon nje bilo je još nekih žena, premda ne s tako velikim utjecajem.
Murat je bio svjestan nedostataka u državnoj upravi te je poduzimao mjere za ozdravljenje države, ponajprije u vojsci i financijama. Budući da se to nije moglo ostvariti na miran način, u provođenju svojih mjera pokazivao je veliku okrutnost. Na žalost po Osmansko Carstvo, njegova stvarna vladavina trajala je tek osam godina (1632-1640.).
Nakon smrti Murata IV na prijestolje dolazi Muratov brat, psihopat Ibrahim I (1640-1648). U početku je ponovno vladala njegova majka Kösem, ali ju je sin prognao. U njegovo doba nered i korupcija su se povratili. I Ibrahim je pao kao žrtva dvorskih spletki 1648., a na njegovo je mjesto doveden njegov sin Mehmed IV (1648-1687). Za vrijeme Ibrahima Osmansko Carstvo je 1645. zaratilo s Mletačkom Republikom radi otoka Krete (Kandija). Borbe su se vodile na Kreti, ali i na prostoru Dalmacije.
Premda je prema vani Osmansko Carstvo još uvijek ostala velesila, unutrašnja kriza se sve više produbljivala. Pritom je veliku ulogu odigrala nedisciplina janjičara i sve veće uzurpiranje vlasti, a naročito nauštrb ovlasti velikog vezira čija se ingerencije još više smanjila. Ne treba spominjati koliko je vlast bila ometana nestručnim uplitanjem harema u vođenje politike u I. polovici 17. stoljeća. Na vrhu hijerarhije u haremu je bila sultanova majka (valida). Za njom po hijerarhiji njegove žene kadin, do četiri, te brojne ostale suložnice. Miljenice bi postale one koje bi sultanu rodile sina. Njegove žene nisu bile blagonaklone jedne prema drugoj, a glavna njihova preokupacija bio je raskošan život i zgrtanje bogatstva. Pored ovih, u haremu je bilo još mnogo žena uglavnom onih koje su posluživale haremske dame, kao i eunusi. Zbog miješanja žena u politiku, mnogi visoki dužnosnici ovisili su o haremskim damama. Koliko je bila slaba moć velikih vezira dovoljno ilustrira podatak da je u prvih 50-ak godina 17. stoljeća smijenjeno čak 44 velika vezira. Njihovim slabljenjem okoristili su se i janjičarski age koji su uzdizani na rang vezira.
Rastakanju države pridonijelo je kupovanje funkcija, te nepotizam. Visoki dužnosnici su novac koji bi potrošili radi dolaska na dužnost nastojali namiriti od svojih podčinjenih, te se to prenosilo do najnižih instanci. Zbog novačenja janjičara na temelju podmićivanja, nepotizma i kupovine, drastično se povećao broj janjičara, te je u 30-tim godinama za određeno vrijeme prekinut danak u krvi (devsirma), da bi 1649. bio definitivno ukinut. S prestankom danka u krvi raspuštena je i dvorska škola, a sve ovo je imalo odraza na neuspjehe osmanlijske vojske. S vremenom se formiraju određeni elitni odredi kao protuteža janjičarima.

POKUŠAJ KONSOLIDACIJE POD VEZIRIMA IZ OBITELJI KÖPRÖLY (ĆUPRILIĆ)

Nakon bitke kod Lepanta 1571. osmanska flota nikad više nije dosegla raniju slavu, a još manje se mogla nositi s mletačkom. Tijekom Kandijskog rata dodatan udarac osmanskoj floti načinio je poraz od mletačke flote kod Dardanela 1656. Moglo bi se mirne duše dugo trajanje
Kandijskog rata pripisati ponajviše osmanlijskoj inferiornosti na moru, koja se posebice očitovala u razdoblju 1654-1656. za koje je vrijeme mletačka ratna flota prekidala lanac opskrbe osmanlijskim snagama na otoku Kreti. Osmanski vrh je počeo biti svjestan državne nemoći i sve veće dekadencije, pa se nastojalo po svaku cijenu spasiti državu. Prvi korak u tome bilo je vraćanje, pa i povećanje ovlasti velikog vezira koji bi svojim autoritetom mogao jamčiti provođenje mjera ozdravljenja državnog aparata i vojske, u prvom redu tako da se ograniči utjecaj janjičarskog korpusa i harema. Za velikog vezira postavljen je 80-godišnji Mehmed-paša Köpröly koji je počeo provoditi vlastite reforme:
Reforme Mehmed-paše Köprölija (1656-1661):
 Smanjivanje utjecaja janjičara i harema na politiku Carstva;
 Sprječavanje mita, korupcije i nepotizma: one koji ne bi radili po napucima dao je smaknuti radi zastrašivanja ostalih;
 Odredba da se plaće redovito dijele u valjanu novcu;
 Uvođenje rigoroznih mjera štednje koje su pogađale dvorski luksuzan život;
 Prihodi uleme (klera su smanjeni i potisnut je njihov sve veći utjecaj;
 Radi vraćanja udarne moći provincijskoj vojsci pokrenuo sveobuhvatno preispitivanje nadarbinskog sustava koji je bio u zbrci;
 Nastojanje da se smire pokrajine i otklone uzroci izbijanja čestih pobuna;

I na vanjsko-političkom planu Mehmed paša je bio prilično uspješan. Erdelj je uz pomoć Krimskih Tatara i savezništva s Poljskom uspio podrediti Porti. Erdeljem je od 1648-1660. vladao Ferenc II Rakoczy koji je htio zadobiti poljsku krunu. Privukavši sebi Vlašku i Moldaviju, uz savezništvo švedskog kralja Karla Gustava napao je na Poljsku, a priključili su im se isprva i ukrajinski kozaci (B. Hmeljnicki). Raspadom švedskog savezništva zbog rata na drugoj strani, Osmanlijama nije bilo teško da opustoši i podčini Erdelj.
Daljnje provođenje reformi u državnom sustavu omela je smrt velikog vezira Mehmed-paše. Umro je 1661., a njega naslijedio sin Fazil Ahmed (1661-1676). Stabilno je upravljao državom, unaprjeđivao osmanski duhovni život, konsolidirao državu iznutra, ali je istovremeno vodio sukobe vani.
Borbe protiv Habsburgovaca vode se 1663.-1664. U tom ratu istaknutu ulogu imao je hrvatski vojskovođa i pjesnik Nikola Zrinski. Rat je izazvan austrijskim nepriznavanjem proturskog Mihajla Apafija koji je postavljen umjesto Rakoczyja (ovaj se nešto prije pokušao odcijepiti od Carigrada). Turci ipak nisu uspjeli ostvariti strateški plan. U pohodu na Beč zaustavljeni su kod Szentgotharda, gdje su poraženi od austrijskog feldmaršala Montecuccolija. Habsburgovcima se zamjeralo da nisu do kraja iskoristili ratne uspjehe, što je i bio jedan od povoda za urotu nekih ugarskih i hrvatskih velikaša (Zrinski, Frankapan) protiv austrijskog vodstva. Međutim prestanak borbi je dobrodošao objema stranama. Mirom u Vasvaru 1664. Austrija je priznala novog erdeljskog vladara, platila ratnu odštetu, te prepustila neke utvrde Osmanlijama. Austrija se mogla na miru spremiti za eventualni napad francuskih snaga, a određenu prijetnju predstavljali su ugarski staleži nezadovoljni centralističkom politikom Habsburgovaca, dok su Osmanlije zadržale određene dijelove koje su tada osvojili (Ujvar).
Završen je i Kandijski rat 1669. godine. Nakon 24 godina borbi s određenim prekidima, Kreta je gotovo cijela pripala Osmanlijama, izuzev nekoliko luka na sjeverozapadnoj obali otoka. U Dalmaciji Osmanlije su izgubile nešto teritorija, dok najveći gubitak zasigurno predstavlja gubitak njihove najvažnije utvrde Klisa. Skradin i Makarsko primorje trebali su biti vraćeni Osmanlijama. U ratu s Poljskom Osmansko Carstvo uspjelo se proširiti na određene dijeloveUkrajine koji su Poljaci dotada držali - zapadna Ukrajina s Podolijom. Kozački vođa Petar Dorošenko u početku nije htio ni rusku ni poljsku vlast. Nakon mira u Andrusovu 1667. zapadna ukrajina pripala je Poljskoj. Ahmed je obećao pomoć Dorošenku jer je htio tampon zonu do poljskih posjeda. Borbe se vode 1672-1676 i to uglavnom na poljskoj strani. Sada je poljski dio Ukrajine podijeljen: sjeverni dio Poljskoj, južni (Podolija) Osmanlijama. Osmanlije se 1678. okreću protiv Rusa, ali bivaju poraženi. Rusima se pridružuju i kozaci pod Dorošenkom, a Osmanlije su se morali povući iz Podolije 1681.
Veliki vezir Fadil Ahmed 1676. je umro, a država Osmanlija nedovoljno oporavljena nastavila je tonuti.

_________________
mirnamirna


Report this post
Top
 Profile Send private message E-mail  
 
 Post subject: Re: Povijest
Unread postPosted: 25 Feb 2012 18:10 
Offline
User avatar

Joined: 20 Nov 2011 14:58
Posts: 123
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
PORAZ POD BEČOM I NJEGOVE POSLJEDICE

Nakon Ćuprilića Fazil Ahmeda na položaj velikog vezira izabran je sultanov zet Kara Mustafa-paša. Ovaj veliki vezir bio je zagovornik ratne opcije te je vrlo brzo po dolasku na funkciju počeo ratovati. U sukobima s Rusijom 1678.-1681. stao je na stranu zapadne Ukrajine (Podolija) koja je priznavala tursku vlast. Po prestanku rusko-osmanlijskih sukoba Kara Mustafa je kanio osvojiti Beč podcjenjujući pritom taktiku i oružanu moć Habsburgovaca, te je počeo pripreme za taj pohod. Nešto prije, Gornja Ugarska mahom protestanti, zbog ugnjetavanja od Beča osnovali su pod Imrom Thökölyjem zasebnu kneževinu, te zatražili pomoć Turaka. Beč je popustio, pa se gornja Ugarska vratila pod Habsburško okrilje, otpadajući od Porte. Turci su zbog gubljenja područja morali ratovati, te je poduzet pohod s oko 60.000 ljudi (200.000 zajedno s pomoćnim ljudstvom) i 300 velikih topova s kojima se prišlo opsadi Beča. Opsada je prekinuta nakon šest tjedana dolaskom pomoći od poljskog kralja Jana Sobjeskog, te jedinica Karla Lotarinškog. Ovim je porazom osmanski ekspanzionizam doživio svoj neopozivi kraj. Otada je Osmansko Carstvo u defenzivi. Za neuspjeh Osmanlijske vojske okrivljen je Kara Mustafa koji je ubijen. Svetoj ligi utemeljenoj na poticaj pape Inocenta XI. između Austrije i Poljske radi nastavka borbe protiv Osmanlija, pridružila se i Mletačka Republika 1684. Treba napomenuti da je Mletačka Republika u početku vrlo nevoljko ušla u rat, ponajviše uvučena aktivnošću samih stanovnika graničnog i okupiranog područja u nastojanju da otjeraju Turke. Među članicama Svete Lige dogovoreni su istovremeni napadi na Osmanlije u području Podolije i Moldavije koje je trebala pokrenuti Poljska; u Ugarskoj je sukobe trebala pokrenuti Austrija, a na Balkanu Venecija. Poljski kralj imao je najmanje uspjeha, dok je poprilično uspjeha imala Venecija i to naročito na Peloponezu. Sukobi koje ona vodi u ovom razdoblju stoga se i nazivaju Morejski rat.
I Austrijska vojska ostvarivala je velike uspjehe. Budim je vraćen 1686., Osmanlije su potom teško poražene kod Mohača 1687., a osmanski posjedi u Ugarskoj i Erdelj izgubljeni su u korist Habsburgovaca. Za poraze kod Beča i Mohača okrivljen je sam sultan Mehmed IV, pa ga je zamijenio Sulejman II (1687-1691).
Napredovanje austrijske vojske olakšano je ulaskom Rusije u svetu ligu. Rusija je 1687. napala Krim, Osmanlije su radi obrane Krima povukli dijelove vojske prema Austrijancima, koji su to iskoristili te prodirali dublje u Srbiju, te u Bugarsku do Vidina.
Da bi se spasio iz nezavidnog položaja osmanski vrh bira za velikog vezira Fazil Mustafu-pašu Köprölyja (1689-1691). Ovaj veliki vezir pokušao je reformirati porezni sustav da bi umirio seljaštvo, prije svega ono na Balkanu, poprilično opterećeno porezima.
 Džizija se ubirala i od nemuslimana i to od svih radno sposobnih, a ne samo od glave kuće;
 U opticaj je ponovno pušten valjan novac;
 Sređena je disciplina janjičarskih trupa, te donekle uređen timarski sustav radi spahija;
 Sređena je disciplina janjičarskih trupa, te donekle uređen timarski sustav radi spahija;
 Za pomoć regularnoj vojsci primani su i dragovoljci;
Rezultati reformi počeli su se vrlo brzo osjećati na bojnom polju. Uspjesima Osmanlija bez sumnje je doprinijelo i rivalstvo Austrije i Francuske (Rat Augsburške lige protiv Francuske). U strahu da velikim osvajanjima na Balkanu Austrija previše ne ojača i proširi svoj utjecaj, Francuska je napala na Falačku, a Austrijska vojska koja je doprla sve do Niša i Skoplja morala se povlačiti. Turci su to iskoristili te uspjeli ponovno zauzeti Srbiju i Erdelj. Srbiju je tada napustilo više desetaka tisuća Srba. Na nesreću Osmanlija veliki vezir Fazil Mustafa pao je u bici kod Slankamena protiv vojske Ludwiga Badenskog, pa je Turska vojska nakon toga opet dijelom u defenzivi.
Na osmanlijski prijestol 1691. dolazi Suleymanov brat Ahmed II (1691-1695) koji se nije pokazao nimalo sposobnim, te ga 1695. smjenjuje Mustafa II (1695-1703), sin Mehmeda IV. Mustafa je pokušao energično voditi državu. Ubrzo je na ratnom planu ostvareno nešto početnih uspjeha, ali su nakon toga u nekoliko navrata teško potučeni, te definitivno izgubili područja u Ugarskoj. Glavni razlog bio je poraz u borbama protiv Rusa kod Azova (1696.), ali i preuzimanje zapovjedništva dijela vojske od strane Eugena Savojskog koji je Osmanlijama nanio težak poraz kod Sente 1697. Nakon tog poraza, ali i zbog pobuna na Balkanu Osmanlije su se ponovno počele povlačiti. Međutim, u strahu ponajprije za svoje trgovačke interese intervenirali su Engleska i Nizozemska pritiskom radi prekida sukoba., pa je 1699. došlo do mira u Srijemskim Karlovcima. Rusija i Poljska željeli su nastavak sukoba s Osmanlijama, ali je Leopold I, austrijski car želio mir jer je na vrata kucao novi sukob – Rat za španjolsku baštinu. Tim mirom za Tursku su izgubljeni svi posjedi u Ugarskoj do Temišvara, te područje čitave današnje Vojvodine (Srijem, Bačka, Banat). Granica prema većem dijelu Austrijskog Carstva vodila je rijekom Savom i Tisom. Venecija je svoje posjede u Dalmaciji značajno proširila: zauzeti su Knin, Vrlika, Sinj, Makarsko primorje, (osvajanja nazvana "acquisto nuovo"), Herceg Novi i Risan u Boki, dok je daleko veće akvizicije teritorija postigla na području Peloponeza. Poljska je pak dobila Podoliju i zapadnu Ukrajinu, a Rusiji je dobitkom Azova omogućena slobodna plovidba Crnim morem te prolaz u Sredozemlje. Također nisu bili dužni više plaćati danak Krimskim Tatarima.
Tijekom Mustafinog vladanja i nastavljaju se procesi koji dovode do daljnjeg rastakanja države:
- daljnje raspadanje timarskog sustava i jačanje veleposjeda;
- daljnje opadanje poljoprivrede i teškog položaja seljaka, ponajviše zbog zakupničkih odnosa.
Zaoštrenu situaciju u društvu i državnom vrhu još je više podgrijavao svojom samovoljom vrhovni muftija Fejzulah Efendija. Buna nezadovoljnika izbila je 1703. i zahvatila čitavu prijestolnicu. Dio vojnih odreda oružnika (džebedžija) te janjičara kojima se pridružio veliki broj odbjeglih sa zemlje nezadovoljnih vladavinom sultana za vrijeme izbivanja Mustafe u Edirnama dovode novog sultana na vlast, Mustafinog brata Ahmeda III. Mustafa je morao odstupiti.
Ahmed III (1703-1730); po dolasku na vlast daje pogubiti vođe pobunjenika koje su ga dovele do prijestolja. Uskoro je došlo do uspostave "starog poretka" – premda je pobuna bila velika i zahvatila šire slojeve stanovništva ona je iščezla bez traga - nije bilo građanskog sloja koje bi forsiralo revoluciju.
Nakon mira u Srijemskim Karlovcima i oslobođenja Ugarske od Turaka, ona nije dobila status koji je imala prija pada pod Turke. Stoga se od 1703-1711. bilježe aktivnosti i borbe u Ugarskoj protiv Austrije.
I odnos prema Rusima bio je napet. Švedska nakon poraza u ratu protiv Rusije (Poltava) nastoji uvući Portu u sukobe. To im i uspijeva ponajprije zbog ratnog agitiranja vođe krimskih Tatara te 1711. dolazi do pokretanja rata protiv Rusije. Dodatni motiv za rat bila je aktivnost moldavskog vojvode Dmitrija Cantemira koji je provodio prorusku politiku. Rusija je nastojala pokrenuti svoju pravoslavnu braću na akcije protiv Osmanlija, ali su se odazvali samo Crnogorci borbenim aktivnostima na svom području, tako da su Rusi doživjeli težak poraz na rijeci Prut. Za taj poraz velikim dijelom je kriv sam Petar Veliki koji je išao u ofenzivu premda nije imao podršku Moldavaca i okolnih naroda.
Osokoljeni pobjedom 1711. protiv Rusa i vraćanja Azova, Osmanlije se okreću 1714. posjedima Venecije na Peloponezu i na Kreti, i objavljuju rat Mletačkoj Republici, kojoj 1715. nanose poraz za porazom. Razloge brzog mletačkog poraza na Peloponezu treba tražiti ponajprije u nepružanju podrške grčkog stanovništva koje je s druge strane pomagalo Osmanlije.
Venecija obnavlja savez sa Austrijom 1716, nakon čega Austrija niže pobjede nad turskom vojskom: 1716. osvaja Petrovaradin nakon čega je pao Temišvar; a 1717. težak poraz Halil-paše pod Beogradom. Osvojeni su još preostali dio Srijema, te Šabac i Zvornik. Velike zasluge za vojne uspjehe Austrije ima vojskovođa Eugen Savojski. Za to vrijeme Venecija koja je izgubila posjede na grčkom bojištu u Dalmaciji ima puno više uspjeha.
Mirom u Požarevcu 1718. Austrija dobiva uski pojas južno od Save u Bosanskom pašaluku, čitav Srijem, Srbiju do Niša, Banat i Malu Vlašku. Ovime je Austrija postala prva sila u rješavanju "Istočnog pitanja", te jedna od vodećih na kontinentu (u svojim rukama drži Milano, Mantovu, Napuljsko Kraljevstvo, Sardiniju, primorje Toscane, te španjolsku Nizozemsku - Belgiju). Za Austriju je najvažnije potpisivanje prvog trgovinskog ugovora s Turskom.
Venecija je izgubila Moreju (Peloponez), te preostale posjede na sjeverozapadu Krete, te dio oko Gabele u porječju Neretve. Ipak u Dalmaciji je proširila granicu dalje od vrhova Dinare, te dobila Imotski s okolicom ("acquisto nuovissimo"). Nije uspjela okružiti Dubrovačku Republiku već je taj pojas i dalje držala Turska. Time je Venecija postala tek drugorazredna sila svedena u jadranske okvire.


Rat Osmanlija protiv Rusa ustupio je mjesto njihovom savezništvu u nastojanju da podijele Perziju gdje je došlo do smjene vladajuće dinastije Safavida. Dolazi do rata protiv Perzije (1724.-1730.), ali bez pozitivnih učinaka – teški porazi u završnici rata, te povećani nameti i porezi izazvali su svrgavanje Ahmeda III.
Doba Ahmeda III. naziva se još i "doba tulipana": Epoha obilježena raskošnim životom, rasipništvom, igrama i vrtlarstvom – sadnjom tulipana). Od pozitivnih strana tog razdoblja valja istaknuti otvaranje prema Europi u kulturnom pogledu; gradnju palača i vrtova po uzoru na Versailles; tiskanje brojnih djela. Poduzet je i pokušaj provođenja reformi po europskom uzoru: nastavak razvojačenja osmanske uprave i postavljanje na visoke državne dužnosti osoba bez vojne karijere. Ovim ustankom Ahmed III je morao odstupiti u korist svog nećaka Mahmuda I (1730-1754). Vlast je pokušao uzurpirati i jedan od vođa ustanka, ali je Mahmud to riješio bez posljedica.
Veći dio vremena vladavine sultana Mahmuda Turska je provela ratujući. Najprije je 1737. perzijski vladar uspio povratiti neka područja izgubljena u prethodnom ratu, koristeći angažiranost Osmanlija u sukobima s Austrijom i Rusijom. Rusi su, premda oslabljeni nakon smrti cara Petra Velikog sklopili savez s Austrijom protiv Osmanlija. I Austrija je ušla nedovoljno spremna u rat. Ovome ratu je prethodio Rat za poljsko naslijeđe u kojem je Austrija oslabljena. Tijekom tih godina Austrija je izgubila Siciliju, Napuljsko Kraljevstvo i dio Lombardije. Rusi su 1736. napali Tursku, ali su uspjeli izboriti samo Azov, premda su bili osvojili i Krim. Namjera Austrije je bila osvojiti Bosnu, Albaniju do Drima, dio Vlaške do Braile te Moldaviju do Pruta. 1737. Austrija je prodrla u Vlašku i Moldaviju, ali su se Osmanlije uspješno branile. U austrijskim planovima veliku ulogu trebali su odigrati Srbi, pa su poveli pregovore sa srpskim (vjerskim) poglavarima Pećkim patrijarhom Arsenijem IV Šakabentom, skopskim nadbiskupom i ohridskim arhiepiskopom o uključivanju Srba u borbe. Nakon početnog uspjeha i prodora po dubini teritorija u Srbiji, austrijska vojska iako sveukupno nadmoćna u vojnoj sili, doživljava težak poraz pod Banja Lukom 1737. Tursku vojsku predvodio je Ali-paša Hekimoglu. Nakon tog poraza kola su za Austriju krenula nizbrdo. Osmanlije su krenuli u kontranapad, te se zaredao poraz za porazom austrijske vojske, na koncu čega je izgubljen i Beograd.
I nakon ovog poraza uslijedile su seobe pobunjenika, pretežito Srba preko Save i Dunava u južnu Ugarsku. Mirom u Beogradu 1739. Austrija je izgubila sve posjede južno od Save i Dunava koje je dobila prethodnim mirom iz 1718.; Beograd je austrijska vojska napustila tek 1740. Austrijanci su Beogradski mir potpisali dijelom zbog poraza, a dijelom zbog straha da Rusi svoje vojne uspjehe (osvajanje Moldavije i dijelova Bugarske) ne potvrde za pregovaračkim stolom. Na taj su način Rusi (carica Ana) morali vratiti osvojeno.
Razlozi neuspjeha Austrije: slabo zapovjedništvo – Eugen Savojski umro je već 1736.; financijska iscrpljenost prethodnim ratovima (Rat za poljsko naslijeđe), te upletanje zapadnih država radi onemogućavanja širenja Austrije prema jugu. Ovakva granica ostaje sve do aneksije BiH u osvit I. svjetskog rata.
Od 1743.-1747., Perzijanci ponovo ratuju s Osmanlijama. Osmanlije su ipak sačuvale veći dio teritorija koji su imale.
Nakon Mahmuda I kratkotrajno vlada njegov brat Osman III. (1754-1757). Ovaj sultan nije se toliko bavio politikom, već je više polagao na tradicionalne vrjednote: zatvorio je krčme, pooštrio odijevanje.
Osmanov bratić i njegov nasljednik Mustafa III (1757-1774) bio je darovit i obrazovan. Na važnija mjesta postavljao je pametne i iskusne ljude. Za velikog vezira postavio je cijenjenog pisca i filozofa Ragib-pašu. Ragib-paša je vodio opreznu politiku i nije se dao uključiti u austrijsko-pruske sukobe (1756.-1763.). Međutim, nakon njegove smrti (1763) Porta se upustila u sukobe s Rusijom.
Ruska kraljica Katarina II Velika zajedno s vladarom Pruske Friedrichom Velikim zaključuju savez protiv Austrije i Poljske 1764. Porti nipošto nije odgovaralo nastojanje Rusije da na poljski prijestol dovede proruskog pretendenta, te je Rusiji objavila rat.
Rusi su vrlo brzo stekli premoć na Kavkazu i sjevernoj Besarabiji. Moldavska i Vlaška priznale su rusko vrhovništvo. Rusi su uz to premjestili flotu iz Baltika – Finskog zaljeva u Istočni Mediteran kako bi natjerali Osmanlije da ratuju na dvije fronte – daljnji cilj bio je ugroziti Carigrad, te pokušati pokrenuti ustanak Grka na Peloponezu. U tom cilju Ruse je pomagala Velika Britanija. Premda su Rusi uništili tursku flotu, zbog jake topničke podrške sa Dardanela, te brodova država "Barbareska" Rusi su se morali povući. Ipak su Rusi za to vrijeme osvojili Krim. Države su bile premorene ratom, posebno Osmansko Carstvo koje su potresali unutrašnji sukobi (ustanak 1768. u Egiptu, 1769. u Palestini i Egiptu). Položaj Rusije je dodatno otežan kada je Austrija 1771. sklopila savez s Osmanskim Carstvom. Dugo priželjkivani mir sklopljen je konačno u Kücükkaynarci 1774, pod sultanom Abdulhamidom I (1774-1789);
Prema tom miru Krim je priznavao samo vjersko vrhovništvo sultana (Međutim, već 1783. Krim je pretvoren u rusku pokrajinu); Rusiji je pripao prostor između Buga i Dnjepra, a zauzvrat se odrekla pretenzija na Moldavsku i Vlašku. Ove su zajedno s Gruzijom, Besarabijom, Egejskim otocima uključene u Osmansko Carstvo ali uz široke povlastice. Rusima su u trgovini odobrene iste povlastice kao Francuskoj i Engleskoj u kapitulacijama. Ruski poslanik imao je pravo zastupati dunavske kneževine. Osmanska država morala je priznati zaštitu pravoslavnih kršćana u Carstvu.
Austriji je pak pripala Bukovina između Karpata i Dnjestra). Ovim mirom Osmansko Carstvo definitivno je izgubilo status velike sile, a istočno pitanje sve se više zaoštrava. Tursku državu su od propasti spasila jedino neslaganja europskih sila oko podjele osmanskog teritorija zbog njihovih interesnih sfera.

_________________
mirnamirna


Report this post
Top
 Profile Send private message E-mail  
 
 Post subject: Re: Povijest
Unread postPosted: 25 Feb 2012 18:18 
Offline
User avatar

Joined: 20 Nov 2011 14:58
Posts: 123
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
Daljnje slabljenje Osmanske države:

- središnja vlast sve više slabi;
- velik utjecaj harema
- zbog slabljenja centralne vlasti jača utjecaj lokalnih moćnika do gotovo neograničene vlasti; pojava "begova dolova"; neki su imali i vojsku. S njima započinje treća faza osmanskog feudalizma: povećava se zavisnost seljaka; široko osamostaljivanje feudalne gospode u odnosu na centralnu vlast; stvaranje velikih nasljednih dobara. I dok se u Osmanskoj državi feudalizam tek počeo razvijati na zapadu je u to doba početak industrijalizacije i afirmiranje industrijskog građanstva, sve veći porast proizvodnje.
Razlozi za takvu nezavidnu situaciju u Osmanskom Carstvu bili su brojni i dalekosežni, većinom globalne naravi:
- U Turskom carstvu nije se posezalo za novim izvorima sirovina;
- nisu se poduzimala prekomorska putovanja radi otkrića;
- nisu se osvajale kolonije čijim bi se iskorištavanjem gomilao kapital;
- manufaktura se nije razvila te nije bilo potrebe za povećanjem radne snage;
- dosta nezaposlenih država je nastojala zbrinuti u skladu sa šerijatom: milostinjom i socijalnim mjerama;
- nedostajao je početni kapital koji bi omogućivao nabavku skupe tehničke opreme i redovito plaćanje zaposlenih;
- trošilo se parazitski ili se novac pohranjivao u vidu dragocjenih metala, dragog kamenja umjesto ulaganja u proizvodnju;
- tradicionalni islam je zabranjivao lihvarenje i kamatno poslovanje, pa se bankarstvo nije moglo razviti – kapital, vanjska trgovina i novčarski poslovi sve se više koncentrirali u rukama nemuslimana
- Osmanska država nije poznavala koncept merkantilizma: poticanje trgovine i obrta već samo koncept iskorištavanja; nisu imali zaštitne carine za zaštitu svoje robe, niti poticale trgovinu izvoznim premijama: Nasuprot njima strani trgovci niz povlastica; konkurentniji od turskih trgovaca, a imovina im se nije mogla oduzeti.

Nakon Kücükkaynarce Porta se nadala da će uspjeti povratiti izgubljeni teritorij, pa je tražila izgovor da napadne Rusiju. Našla ga je u uključenju Krima u Carsku Rusiju, te spoznajom da carica Katarina II već smišlja plan za napad na Osmansko Carstvo. Naime, Katarina II se zanosila mišlju da restaurira Bizantsko Carstvo, dok bi prijestolnica bila u Carigradu. Novim carstvom vladao bi neovisno njezin unuk Konstantin. Osmansko Carstvo je stoga napalo na Rusiju 1787. u želji da povrati Krim i spriječi gradnju ruske flote na Crnom moru. Ipak rat je završio nepovoljno za Turke, novim gubitkom teritorija. Mirom u Iaşiju 1792. granica se pomjera na rijeku Dnjestar. U ovom ratu Rusi su imali saveznika u Austriji. Austrija se još prilikom prve podjele Poljske udružila s Rusijom. U ovom ratu je nauštrb Osmanskog Carstva trebala dobiti Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju. Nastojalo se pridobiti Veneciju kojoj se nudilo Peloponez, Cipar i Kretu, i Francusku kojoj se obećavalo Egipat i Siriju. Rusija je trebala dobiti Malu Aziju, te područje njoj na Istok do Indije.
Što se tiče Austrije i njezine namjere da povrati teritorije izgubljene Beogradskim mirom, gotovo ništa od zamisli nije ostvareno. Unatoč velikoj brojčanoj nadmoći austrijskih snaga u prvom dijelu rata nisu ostvareni značajni pomaci, prvenstveno zbog neodlučnosti austrijskih vojskovođa. Veće uspjehe ostvarili su ustanici pod vodstvom Koče Anđelkovića (Kočina krajina), koji su na području srednje i istočne Srbije onemogućavli turskim snagama s juga da priteknu u pomoć Beogradu i Šapcu. Nakon početne pasivnosti austrijska vojska je uspjela u drugoj fazi sukoba osvojiti dijelove sjeverne Srbije, među ostalim i Beograd. Međutim, pritisak Pruske koja se protivila širenju Austrije i nezadovoljstvo u Ugarskoj pod utjecajem Francuske revolucije doprinijeli su da se Austrija povuče. Mirom u Svištovu 1791. Austrija je prepustila Turskoj sve što je zauzela u Bosni i Srbiji. Ostvarena su tek manja teritorijalna proširenja na području sjeveroistočne Like i Korduna (Cetingrad, Drežnik, Ličko Petrovo Selo–Lapac–Vaganac).

Vidimo da se Osmansko carstvo raspada zbog problema iznutra i usprkos nestalnim savezima među drugim državama protiv Osmanlija, oni nemaju više ni novca ni ljudstva za veće borbe.

_________________
mirnamirna


Report this post
Top
 Profile Send private message E-mail  
 
 Post subject: Re: Povijest
Unread postPosted: 26 Feb 2012 09:28 
Offline
User avatar

Joined: 20 Nov 2011 14:58
Posts: 123
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
DOBA REFORME

Sultan Selim III (1789.-1807.), koji je na prijestolje zasjeo još prije početka glavnih sukoba uvidio je da glavni razlozi osmanske slabosti leže u nedovoljnoj organiziranosti osmanske vojske, te je uznastojao izgraditi vojsku prema europskim uzorima: tehnički opremljenu i taktički osposobljenu discipliniranu, s izobrazbom i prema organizacionim načelima. Osim vojske znao je da mora reorganizirati upravnu službu, te provesti reformu školstva. Bio je svjestan da se nijedan od reformnih zadataka neće moći provesti prije nego se smanji utjecaj janjičara, pa je trebalo započeti s reformom vojske. Janjičari potkraj 18. i početkom 19. st. nisu bili ni sjena onih elitnih postrojbi od prije par stoljeća: bježali su s bojnog polja, nisu se odazivali na pozive u rat. S njihovim platnim knjižicama se špekuliralo, a na svojoj strani su redovno imali ulemu, koja se zalagala za obranu tradicionalnih i vjerskih povlastica.
Svoj je plan počeo provoditi u djelo na temelju 1793. carskom naredbom, kada je doveo u zemlju brojne vojne stručnjake iz Francuske. Oformljeni su novi odredi vojske – nizam i cedit (nizam i džedit - novi psetari). Njihova valjanost vrlo brzo se pokazala i to protiv francuske vojske 1798., te nešto kasnije u Europi. Ove reforme su izazvale veliki otpor: janjičari su se zabrinuli za svoje povlastice, a begovi dolova su bili konzervativni. U Rumeliji je reforme kočio Pazvanoglu Osman aga koji je digao ustanak protiv Osmanske vlasti. Budući da je vladao područjem od Beograda do grada Ruse u Bugarskoj Porta mu je morala dati položaj vezira. Centralnu vlast u ovom dijelu opstruirao je i Ali-paša Janjinski (sandžakbeg grada Janjine u Epiru).
Suradnja s Francuskom ipak nije dugo potrajala bez komplikacija. Napoleon Bonaparte je 1798. poduzeo pohod na Egipat. Taj pohod bio je poduzet s namjerom da se prekinu trgovački putovi Engleske s Indijom, a mamelučki emiri koji su vladali Egiptom s velikim stupnjem autonomije oduprli su se Francuzima i doživjeli poraz. Time se lokalno egipatsko stanovništvo okrenulo protiv Francuza, pa je francuski pohod postao neuspješan. Uz to francuska je flota doživjela poraz kod Abuqira, a neuspjehe su trpjeli i u Siriji. Razvoj događanja nagnao je Osmanlije da 1799. sklope mir s Engleskom, te se zajedno s kontingentima engleske vojske prebacili u Egipat. Osmanlije su uznastojale iskoristiti ovu priliku, te ponovo učvrstiti položaj u Egiptu. To su i uspjeli, upokorivši Mameluke, ali su morali pridobiti stanovništvo smanjenjem poreza.
Ova događanja bila su za Osmanlije tek uvod u ono što ih je očekivalo na prostoru jugoistočne Europe, što će ih svakako nagnati da ubrzaju reforme na prostoru Carstva.

OSMANSKO CARSTVO

OSTALI NARODI JUGOISTOČNE EUROPE OD PADA CARIGRADA DO KONCA 18. STOLJEĆA (s područja hrvatskog okružja)


Države koje su potpale pod Osmanlije uglavnom u cijelosti gube svoj kontinuitet. Osim državnog, gubitak i društvenog kontinuiteta: oblik administracije i društva drukčiji od europskog svijeta. Negdje je stalno ili duže vrijeme postojao crkveni kontinuitet: Grčka – Carigradska patrijaršija, Srbija – Pećka patrijaršija. U nekim krajevima Bosne te Srbije nosioci državnosti nisu ukinuti, već su uklopljeni u novi sustav.
Do 1541., odnosno do osvojenja Budima sve zemlje JI Europe pripadale su Rumelijskom beglerbegluku. Nakon toga utemeljuje se Budimski pašaluk, 1552. godine i Temišvarski nakon pada ovog grada, a 1580. izvršena je reorganizacija osmanlijskog područja i utemeljen je Bosanski pašaluk. Potkraj stoljeća formiran je još Egerski (1596.), te nakon toga i Kanjiški pašaluk (1600.). Južni dio Grčke s Egejskim arhipelagom također je imao svoj ejalet, kao i u 17. st. područje oko ušća Dunava - Özö).
Poluvojnički redovi sastavljeni od vojnuka i martolosa. Najveći broj kršćana upravo u ovim redovima sudjelovao u osmanlijskoj vojsci.
Vojnučki red nastao je od vlaha vojnika, imali su slobodne baštine; niži zapovjednici bili su kršćani a viši muslimani. Zaduženi ponajprije za logistička pitanja poput održavanja konja, opskrbu i slično.
Martolosi – pripadali su boračkoj vojsci; veći dio plaćenički a manji dio onih koji su zadržali svoje baštine. Odrađivali manje zahtjevne ratne zadatke, poput čuvanja straže, osiguranje, doprema municije i sl.
Radi zaštite važnijih prilaza mostova i skela ponekad se čitavom selu povjeravala zaštita putova i objekata na njima u zamjenu za privilegije i smanjena podavanja od poreza i tlake – takvi privilegirani nazivali su se derbendžijama.

ZEMLJIŠNO-POSJEDOVNI ODNOSI

Mirijska zemlja – državno vlasništvo na zemlju. za razliku od mirijske postojala je mulkovna (mulk), a označavala je privatnu zemljišnu svojinu. Sva zemlja bila je u početku državna, odnosno sultanova. Oko 1528. god. oko 87 % zemlje u Osmanskom Carstvu bilo je mirijsko. Da bi netko mogao sačuvati zemlju za svoje podanike mogao ju je ovakufiti, odnosno pretvoriti u vakufe, vjerske zadužbine od kojih bi se financirali određeni vjerski muslimanski redovi, određene zaklade i slično. Osoba koja bi zaviještala određene posjede obično bi svoje nasljednike imenovala za upravitelje vakufa, a oni bi poslije upravljali tim novcem. Čiftluk koji u kasnijem razdoblju označava zemljište koje je bilo obuhvaćeno čifčijskim odnosima, o čemu će kasnije biti više riječi, označavalo je i zemljište odnosno posjede koje su u spahijsko-nadarbinskom sustavu držali muslimani. Označavao je osnovnu jedinicu na temelju koje su se razrezivala podavanja, a veličina mu je ovisila i o kvaliteti zemlje. Tako je 1 čiftluk iznosio:
70-80 dunuma (940 m2; približno 10 ara) dobre zemlje ili;
100 dunuma osrednje ili;
130-150 slabe zemlje;
Nije sva zemlja bila uključena u sustav timara, već je bilo i onih koji su imali privilegije.
Državna (mirijska) zemlja mogla se pretvoriti u mulkovnu jedino sultanovom odlukom i onda takva ovakufiti – pretvoriti u vakuf.

MAKEDONIJA

Područje Makedonije u širem smislu najvećim je dijelom potpalo pod osmansku vlast već do kraja 14. stoljeća. Kako su se osvajali pojedini krajevi Osmanlije su provodile svoje administrativno uređenje. Utemeljeni su Skopski, Kjustendilski, Solunski i Ohridski sandžak, svi u okviru Rumelijskog ejaleta. Osmanlijskim napredovanjem na prostor jugoistočne Europe počelo se doseljavati tursko stanovništvo – turkmenske mase koje su naseljavale opustošene i razorene gradove i sela ponajviše u primorju te duž glavnih putova. Jurucima se nazivalo stočarsko stanovništvo pridošlo iz anadolskih prostora. Dakle, paralelno sa islamizacijom odvijao se proces doseljavanja turskog stanovništva. Etnička slika mijenjana je nasilnim iseljavanjem domaćeg stanovništva i njihovim prebacivanjem u Malu Aziju i Albaniju. U gradove je bio velik priljev židovskog stanovništva koji su padom Kordovskog emirata iz Španjolske dolazili u te krajeve. Osmanlijska vlast je blagonaklono gledala na dolazak Židova: doprinosili su oživljavanju gradske privrede (obrtnici, majstori u izradi oružja i baruta, trgovci sa brojnim vezama). Među Židovima bili su brojni zakupnici, a naseljavali su samo gradove.
Među kršćanima bilo je i onih koji su imali svoje timare. Da bi ih sačuvali, ti kršćani su najčešće bili prisiljeni prijeći na islam. U nekim slučajevima čitava sela su prelazila na islam, ali bi zadržala svoj jezik i običaje – Torbeši.
Osmanlije bi uništavali krupne feudalce, dok bi manje uvlačila u timarski sustav. Osnovu privrede činili su zemljoradnja (pamuk, riža, duhan, mak) i stočarstvo. Brojni vinogradi obrađivani su velikim udjelom robovske snage, a jedan od važnijih trgova robljem nalazio se upravo u Skopju. Ostali važniji prihodi bili su od ribolova (jezera), te rudarstva (srebro i olovo) od kojih je sumpor bio dosta važan posebice zbog proizvodnje baruta.
Najvažniji gradovi bili su Solun, Skopje, Bitola, Strumica i Ohrid. I Dubrovčani su na ovom području imali svoj emporij.
Ohridska arhiepiskopija predstavljala je najraniju crkvenu organizaciju koja je u cjelini ušla u sastav osmanlijske države. Uz Carigradsku patrijaršiju predstavljala je jedinu pravoslavnu crkvu na prostoru jugoistočne Europe. Takva situacija potrajala je sve do 1557. kada je ponovno utemeljena Pećka patrijaršija. U nju su ušli dijelovi teritorija oko Tetova, Skoplja, Štipa, dok su jugoistočni krajevi (Solun, Ber, Dojran) pripali Carigradskoj patrijaršiji. Ohridska arhiepiskopija imala je položaj autonomne crkve u Osmanlijskom Carstvu: sudili ne samo crkvenim licima, u bračnim sporovima, oko nasljedstva, te nekim drugim sporovima. Po bogatstvu prilično su odskakali od običnog puka. Od konca 16. st. rukovodeća mjesta počinju zauzimati duhovna lica grčke narodnosti, a običan kler, odnosno niže svećenstvo regrutiralo se iz redova naroda. U gradovima kao episkopskim centrima liturgija se obnašala na grčkom jeziku. Nisu bili rijetki napadi na crkvena imanja i manastire zbog teških uvjeta života. Kao rezultat stanja javlja se hajdučija, a javlja se i niz buna uglavnom lokalnog karaktera protiv nositelja osmanlijske vlasti.

SRBIJA OD PADA DESPOTOVINE DO DRUGE POLOVICE 16. STOLJEĆA

Nakon konačnog pada Smedereva 1459. godine došao je kraj Srpskoj despotovini. Na osvojenom prostoru Osmanlije su postupno formirale svoju upravu: na jugu oformljeni Prizrenski i Vučitrnski sandžak, a na sjeveru Kruševački i Smederevski. Neka područja despotovine potpala su pod susjedne sandžake: Zvornički, Bosanski, Kjustendilski, Vidinski i Sofijski. Zbog relativno nedovoljno provedene islamizacije, mnoga sela zadržala su određenu samoupravu (knežine), a bio je i velik broj kršćanskih spahija. Kršćanski spahije ipak su držali manje timare. S vremenom je njihov broj sve više opadao, kako je islamizacija uzimala maha.
Središte čitavog prostora i glavna utvrda, Beograd, osvojena je 1521. od strane Sulejmana Veličanstvenog i pripojena Smederevskom sandžaku koji je zadržao to ime premda je sjedište prebačeno u Beograd.
Uslijed brojnih ratnih operacija velik broj stanovnika osvojenog područja, ali i vojnika prebjegao je u južnu Ugarsku. Ondje ih se nastojalo uključiti u protuturski otpor kroz uključenje u već postojeće i novoosnovane postrojbe. Matijaš Korvin je čak dozvolio da srpski predstavnici zadrže titule despota, bez određene teritorije kao odraz političke volje naroda. Da bi ih još više privolio na protuturski angažman promovirao je ideju restauracije despotovine.
U II. polovici 15. st., Osmanlije su mnoge dužnosti povjeravale domaćem stanovništvu, a također i velik broj vojnuka i martolosa s područja prijašnje srpske despotovine nalazio se uključen u osmanlijske postrojbe. Zbog čestih upada s ugarske strane na sjeveru duž Dunava naselili su vlahe stočare, a dosta su se oslanjali na martolose. Ovi su bili uključeni ponajviše u graničarsku službu, ali i šajkašku gdje su patrolirali duž rijeka na svojim brodicama. Nakon osvojenja južne Ugarske od 20-ih pa do polovice 16. st. zbog daljnjih osmanlijskih osvajanja Smederevski sandžak izgubio je svoje izuzetno značenje, pa se položaj privilegiranih slojeva u njemu izmijenio.
Najvažnije privredne stavke bile su od rudarstva. Najvažniji rudnici bili su Novo Brdo i Srebrenica. S vremenom zbog zastarjele tehnologije proizvodnje i neodržavanja rudnika njihovi prihodi sve više opadaju. Do 30-tih godina 16. st. prihodi dobivani su od filuridžija – Vlaha. Pripadnost Vlasima bio je termin upravno-financijske a ne socijalne prirode. Vlah je imao taj status samo onda dokle bi plaćao filuriju.
Povlastice naroda, ponajprije u Smederevskom sandžaku nisu se mogle dugo održati. Njihovo ukidanje je išlo postupno. Do 1526. bile su prisutne velike povlastice, a otad su naglo ukidane. Naime od 1529.-1540. Ugarsku većim dijelom drži osmanlijski vazal Ivan Zapolja, dok je konačnim osvojenjem Budima Smederevski sandžak postao prilično siguran pa su ukinute brojne povlastice. Naročito opada broj kršćana spahija. Prema dotadašnjem osmanlijskom zakonu o vlasima iz 1467.-1468. "svaka kuća bila je dužna davati dukat na ime filurije, te dvije ovce i jednog ovna. Od katuna (20 kuća) šator, sir, tri konopca,… na pet kuća jedan vojnik za pohod."
Vlasi su imali svoje zapovjednike primićure (niži zapovjednici) i knezove (viši zapovjednici). U drugom valu naseljavanja nastojalo se brojne vlahe trajno naseliti na novoosnovano područje. Njihovo naseljavanje u zemljoradničke krajeve uvjetovalo je njihovo preorijentiranje na zemljoradnju. Svi knezovi su imali slobodnu baštinu – knežinu. Ta područja s određenim stupnjem samouprave bila su dužna osigurati naseljenost teritorija vlaškim stanovništvom što su osiguravali upravo vlaški zapovjednici. Oni su se postupno izdiferencirali od ostalih vlaha. Njihova dužnost postala je nasljedna; neki su dobivali slobodne baštine, neki timare, a na pohode su išli uz sandžakbega. Kasnije je njihova ingerencija prešla na čitavu raju. Knežine su bile različite veličine, a obuhvaćale su od tri, pa do preko 100 sela. Vlaške povlastice ukidaju se 1536. godine. Dotad su uz rečeni dukat po kući, vlasi plaćali pola ušura kada bi obrađivali spahijsku zemlju, a radnih obveza nisu imali. Pomicanjem granice prema sjeverozapadu dovelo je do pomicanja vlaha, a oni što su ostali baviti se zemljoradnjom izjednačeni su s ostalom rajom.
Što se tiče vjerske ingerencije Srbi su nakon pada despotovine i dalje imali svoju crkvu – Pećku patrijaršiju. Nije sasvim pouzdano da su je imali sve vrijeme do 1527., ali je te godine ukinuta i podvrgnuta Ohridskoj arhiepiskopiji, najvjerojatnije zbog međusobnih sukoba. Pećka patrijaršija je ponovno obnovljena 1557. pod utjecajem Mehmed-paše Sokolovića koji je bio jedan od vezira Porte, a za patrijarha je postavljen njegov brat Makarije. Restauracija srpske pravoslavne crkve određenim je dijelom značila priznavanje uloge srpskog naroda u osmanlijskim osvajanjima. Da je osmanlijska vlast imala koristi od Srpske pravoslavne crkve dovoljno ilustrira podatak da je bila obvezna plaćati 100.000 dukata godišnje sultanu. Ona je dakle imala ulogu kao feudalna organizacija – da prikuplja prihode regulirane ukazima sultana, te kao politička organizacija da postane politički predstavnik srpskog naroda.

Pećka patrijaršija sredinom 16. st.

BOSNA I HERCEGOVINA OD PAD POD OSMANLIJE DO DRUGE POLOVICE 16. STOLJEĆA

Nakon pada Srpske despotovine 1459., Osmanlije su stekli uvjete da mogu preći u osvajanje Bosne. Osmanlije su se već u prvim desetljećima 15. stoljeća infiltrirali u Bosnu i to njezin istočni dio ponajprije zahvaljujući međusobnim sukobima velikaša i njihovim dinastičkim borbama. Bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461-1463) bio je sve samo ne sposoban da osigura obranu kraljevstva. Na ruku mu nije išla neposlušnost pojedinih velikaša u istočnoj Bosni. Bosna je pala već nakon nepuna dva mjeseca,a tek su Vukčići Kosače uspjeli povratiti dio izgubljenog teritorija. Novoosvojene zemlje sultan je pretvorio u Bosanski sandžak sa sjedištem u Sarajevu. Na inicijativu pape Pia II utemeljena je antiturska koalicija između Ugarske, Venecije, kojoj se priključio i Skenderbeg. Papa Pio II umro je tijekom samih priprema. Poslije odlaska glavnine osmanlijskih snaga Ugarska je krenula u ofenzivu i u kratko vrijeme prodrla duboko u Bosnu. Osvojeno je glavno strateško mjesto u tom području – Jajce. Osmanlije su 1464. poduzeli napore za povratkom izgubljenog teritorija, ali nijedna od dviju vojski nije mnogo napredovala. Od osvojenih područja Ugri su formirali Jajačku i Srebrničku banovinu. Ova potonja imala je sjedište u istočnoj Bosni u Srebrniku i pokušavala se nadovezati na Šabačku banovinu tvoreći štit protiv osmanlijskih napada. Izgubljene posjede u Bosni Osmanlije su pokušale nadoknaditi osvajanjima u Hercegovini. Od osvojenih područja od 1465. i 1470. formiran je Hercegovački sandžak sa sjedištem u Foči. Godinu dana kasnije osvojen je Počitelj, a konačno 1482. pada preostali dio Hercegovine s gradom Novim.
Da bi donekle umirili nezadovoljno domaće stanovništvo, ponajprije feudalce zbog ograničavanja upravljanja zemljom – timarima, Osmanlije su 1465. obnovile bosansko kraljevstvo pod svojom zaštitom imenujući za kralja Matiju Kotromanovića (1465-1476). S druge strane, Ugri su napravili sličan potez, pa su na teritoriju koji su osvojili, kraljem proglasili Nikolu Iločkog (1471-1477). Otpor Osmanlijama kažnjavan je oduzimanjem lena i degradacijom na nivo raje. U Hercegovini koja je bila mnogo više stočarski orijentirana nalazio se velik broj vlaha, dok ih je u Bosni bilo znatno manje. Da bi sačuvali svoje timare kršćani spahije prelazili su na islam. Islamizacija je imala puno manje odjeka, a time i pristaša među vlaškim stanovništvom u Hercegovini. Većina vlaha ostaje u katunima i bavi se stočarstvom. Obveze su im slične onima u Srbiji. I ovdje imaju svoju samoupravu pod svojim zapovjednicima: knezovima, vojvodama, katunarima. Ubrzo nastaje velik broj vakufa, najviše kao rezultat nastojanja da viši dostojnici osiguraju svojim nasljednicima sigurna primanja.
Za vrijeme sultana Bajazida (1481-1512) nisu se vršile mnoge ratne akcije kao za njegovih prethodnika. Već 1513. Osmanlije osvajaju preostali dio istočne Bosne uključen u Srebrničku banovinu, a 1528. pada i Jajce, a s njim i Jajačka banovina. Tridesetih godina 16. stoljeća u osmanlijskim osvajanjima najviše se istaknuo bosanski sandžakbeg Husref-beg. Slijede daljnja osvajanja, pa je od novoosnovanog teritorija utemeljen 1537. Kliški sandžak sa sjedištem u Livnu (i Klisu koji je bio najvažnija utvrda), 1557. sandžak Začasna (Cerničko-Pakrački sandžak koji je obuhvaćao krajeve današnje Hrvatske) te Krčki ili Lički sandžak 1580. sa sjedištem u Kninu. Konačno 1592. osvojen je Bihaćki sandžak nakon osvajanja Bihaća. Svi ovi sandžaci uključeni su Bosanski ejalet koji postoji od 1580. Sjedište ejaleta bilo je do 1639. u Banjoj Luci, nakon čega je premješteno u Sarajevo, a u 2. pol 17. st. i u Travnik Godina 1593. označila je kraj osmanlijskog napredovanja na tom pravcu. U svom razvoju kao najzapadnija osmanlijska pokrajina u Europi Bosanski pašaluk imao je određene specifičnosti. Jedna od njih bila je institucija kapetanija. U početku su predstavljale važne utvrde na rijekama, a kasnije pogranične teritorijalne jedinice pod upravom kapetana - Vojno obrambeni utvrđeni prostor s glavnim uporištem u nekoj značajnijoj utvrdi, pojačan sustavom većih ili manjih utvrđenja (Gradiška, Krupska, Bihaćka, Gabelska, Kliška i dr.). Kapetanije će kasnije od pogranične ustanove postati tvrđavsko-teritorijalne ustanove i u unutrašnjosti pašaluka. Kapetanijom je zapovijedao kapetan, a pomoćnici su mu bili dizdari koji su bili odgovorni svaki za svoju utvrdu za koju su bili zaduženi.
Na mjesto bosanskog beglerbega postavljali su se sposobni i odvažni turski zapovjednici. Među najznačajnijima u 16. st. (od utemeljenja 1580.) treba istaknuti Ferhata Sokolovića iz vezirske obitelji Sokolović, te Hasan-pašu Predojevića koji je osvojio Bihać; doduše svega dvije godine je bio na tom položaju te je poginuo u bici kod Siska.
I na području Bosne se nakon 1526 i Mohačke bitke ukidaju vlaške povlastice. Kao i drugdje, u međuvremenu se vlaški sloj izdiferencirao te se odvajalo zapovjednike od običnih vlaha. Samostalne posjede koje su prije držali knezovi na tim prostorima upisivalo bi im se kao timar, dok bi ostali vlasi bivali izjednačeni s rajom.
I ovdje je čiftlučenje uzelo maha. Posjednik čiftluka postavio bi se između seljaka i posjednika lena. Na sebe je preuzimao davanje rente koju je seljak bio dužan davati feudalcu, a sam je od seljaka uzimao znatno veću rentu. Posjednici čiftluka nisu imali drugih obveza osim davanja desetine posjednicima lena na kojima su se njihovi čiftluci nalazili. Zemlja je ostajala u naslijeđu porodice, a čiftluk se mogao prodati, založiti ili zamijeniti. Posjednik čiftluka mogao je otjerati seljaka sa čiftluka i umjesto njega dovesti drugog seljaka zbog dužničkog odnosa. Posjednici čiftluka obično su obavljali i neke druge djelatnosti, a mahom se orijentiraju i na gradsku privredu. U načinima dolaska u posjed čiftluka bilo je redovno velikih nepravilnosti i zloupotreba: od prisilnog utjerivanja dugova do zastrašivanja i tjeranja sa zemlje.
U osvajanjima prema sjeverozapadu i zapadu Turci su na osvojen teritorij naseljavali pretežno srpsko i vlaško stanovništvo (dolina Vrbasa, Sane, dio unskog sliva). Ukidanjem povlastica vojnuka akindžija i martolosa nastojalo ih se vezati za područje na koje bi bili naseljeni. Sve više izvanrednih nameta izazvanih financijskim teškoćama dovode do povećanog pritiska na seljake: veći kuluk, veće daće. Zbog ukidanja povlastica nisu rijetki slučajevi prebještva vlaha na austrijsku i mletačku stranu. Javlja se i hajdučija, a u pograničnim područjima velike štete nanose uskoci.
Najvažnije naselje je svakako Sarajevo koje je bilo jedno od najrazvijenih na prostoru jugoistočne Europe pod vlašću Osmanlija. Od bosanskih gradova među važnijima treba istaknuti Novi Pazar, Visoko, Jajce, Travnik, Banja Luka, a u istočnom dijelu Foča.

CRNA GORA OD PADA POD OSMANLIJSKU VLAST DO SREDINE 16. STOLJEĆA

Nakon pada Bosne 1463. Crna Gora je uz dijelove Hercegovine ostala jedino nepokoreno područje u zaleđu osmanlijskih osvajanja. Njezin teritorij obuhvaćen je kasnosrednjovjekovnim teritorijem Zete. Mletačka Republika osvaja 1439. zetsko primorje, a Crnojevići koji drže Gornju Zetu priznaju njihovu vrhovnu vlast. Dok se sjeverna Albanija još držala za vrijeme Jurja Kastriota Skenderbega (1444-1468), glavnina osmanlijskih napada nije bila usmjerena na Zetu. Smrću Skenderbega na red je došla Zeta. Njome je tada vladao Ivan Crnojević (1465-1490). Ne dobivajući pomoć od Venecije, Ivan Crnojević okreće se protiv nje. Padom najvažnijeg grada Skadra te Ivanove prijestolnice Žabljaka 1479. pod Turke, Ivan se nakratko sklonio u Italiju. Ubrzo se vraća u zemlju i nastavlja rat protiv Osmanlija. Ipak je uskoro priznao njihovu vlast, zadržavši upravu nad planinskim dijelom Gornje Zete. Prijestolnicu je prenio u Cetinje, gdje je podigao dvor i manastir, sjedište zetske mitropolije. Njegovi sinovi Đurađ (1490-1496) i Stjepan (1496-1499) upravljaju zemljom kao turski vazali dok 1499. nije Crna Gora pripojena skadarskom sandžaku. Đurađ je ujedno u Cetinju 1494. osnovao prvu Crnogorsku tiskaru, koja je jedna od najstarijih na širem prostoru. Da bi otupila oštricu protuturskog otpora osmanska vlast izdvaja Crnogorski sandžak iz sastava skadarskog sandžaka, a za sandžakbega postavlja Skenderbega Crnojevića, poturčenog sina Ivana Crnojevića. Date su joj i posebne povlastice: ukidanje timara, knežinska samouprava, način prikupljanja poreza – filurije. Nakon smrti Skenderbega Crna Gora je ponovo pripojena skadarskom sandžaku 1513., ali su crnogorske povlastice i postignut stupanj autonomije zadržani. Postignuti stupanj autonomije omogućio je razvoj slobodnog života rodova i bratstava u okviru plemena. Postupno se formira i plemenski savez.

Osmanlijska osvajanja na zetskom području

Do kraja 16. st. granice Crne Gore iste su kao i pri padu pod osmanlijsku vlast. Obuhvaćala je oblast stare Crne Gore s Poborima, Mainama, Grbljem i oblastima do Morače i Zete na istoku. U nizinskim i pristupačnijim dijelovima nema nikakvih tragova plemenske organizacije (Župa, Rijeka, Crmnica). U drugom izrazito planinskom dijelu (Cetinjska nahija) postoje teritorijalne jedinice koje nose nazive kasnijih plemena, ali na teritorijalnom principu, a ne na srodstvu. Na principu srodstva jedino su bratstva ta koja kompaktnim dijelom čine te jedinice. Te se teritorijalne jedinice u mletačkim izvorima 17. st. nazivaju contee, ili knežine.
Ekonomsko učvršćenje cetinjskog manastira omogućava povećanje značenja vladike. Vladike su se pozivale na osmanlijske organe vlasti pri sukobu sa seljacima. Postupno raste značenje vojvoda i knezova. Crkva je ovdje u sličnom položaju kao i Srbiji: S jedne strane je kao feudalna organizacija zaštićena (s osloncem na Osmanlije koje pomažu u prikupljanju poreza), a s druge strane sve više preuzima ulogu važnog čimbenika u ostvarenju teritorijalnog jedinstva.

SRIJEM, BAČKA I BANAT (JUŽNA UGARSKA) OD PADA POD TURKE

Područje ovih pokrajina je osvojeno u pohodima protiv Ugarske za sultana Sulejmana. Beograd pada 1521. (ali je pripojen Smederevskom sandžaku), 1526. Petrovaradin, Ilok, i svi gradovi do Osijeka, te Mohač. Vrlo brzo izbijaju bune u nastojanju da se povrate izgubljeni teritoriji, kao što je bila buna Jovana Nenade. Najveći dio Osmanlije su osvojile u pohodima 1526. i 1529., kada je osvojena južna Bačka. Ferdinand Habsburški pokušao je zauzeti Budim, ali je odbijen, pa su potom Osmanlije zauzele Budim. U narednim godinama slijede napadi i osvajanja dijelova teritorija Slavonije i preostalih dijelova južne Ugarske. godine 1552. osvojen je Temišvar, koji postaje sjedištem novoutemeljenog pašaluka.
U drugoj polovici 15. st. bilježi se na tom području masovnije naseljenje Srba, najviše u Srijem i dijelove banata. Nakon 1521. i pustošenja Srijema u velikoj mjeri migracije su usmjerene prema Bačkoj. Znatan val naseljenja omogućen je dolaskom Osmanlija i vojske gdje su se isto tako doselili na ta područja vlasi, martolosi i pripadnici posada u tvrđavama, a određen dio i kao zemljoradnici na opustošena područja. Najveći dio vlaha naseljen je u Srijemu gdje se isprva plaćala samo filurija. Ovdje je čiftlučenje bilo dosta lakše provedivo, budući da je mnogo dobara opustošeno. Careva blagajna je ta dobra prodavala kao čiftluke uzimajući tapijsku pristojbu. Kupovali su ih sandžakbegovi, čehaje, vojvode, age, zaimi, obični spahije kao i građani muslimani i kršćani, ali i seljaci iz obližnjih sela. Osmanlijski velikaši koji su posjedovali čiftluke obrađivali su ih na vlastiti račun ponajviše radnom snagom svojih robova – uglavnom ratnih zarobljenika. Raja s timara obrađivala je kulukom čiftluke spahija i više dana u godini nego je to bilo propisano.
Teritorijalna samouprava bila je poput ostalih prisutna i na ovom području.
Većina gradskih naselja pretežito muslimanskih osim Srijemskih Karlovaca, Slankamena, Pančeva, i Vršca. Ostala veća naselja bila su Seged, Temišvar, Ilok, Mitrovica, Bečkerek i Bač. razlike između grada i sela nisu bile velike zbog zemljoradničkog karaktera grada.
Do pada Beograda, na ovom području jurisdikcija Beogradske mitropolije. Neko vrijeme podređeno je Ohridskoj arhiepiskopiji. Nakon 1557. učvršćena organizacija srpske pravoslavne crkve. Brojne katoličke crkve opustjele, a svećenici se povukli. Biskupi srijemski, čanadski, kaločki i pečujski, uglavnom su postali titularni. Potkraj 16. st. bilježi se pogoršanje položaja naroda.

NARODNI POKRETI I USTANCI POTKRAJ 16. I NA POČETKU 17. STOLJEĆA

Potkraj 16. st. i početkom 17. stoljeća, raste sve veći pritisak na one posjednike u osmanskoj službi koji još uvijek nisu prešli na islam. Tomu je doprinijelo i širenje osmanske vlasti preko granica dotičnog područja. Veći pritisak vršen je na područja gdje je prevladala ratarska privreda, a manji na stočarska. Ondje su se uglavnom i dalje sačuvali nemuslimanski oblici organizacije vlasti (knežine). Pogoršao se položaj vojnuka i martolosa, poluvojničkih redova. Većina ih je morala preći na islam da bi mogla obnašati istu službu kao do tada.
Srpska crkva bila je povezana s feudalnim elementima; to je dovelo do okretanja crkve protiv osmanske vlasti. Svakako je najveći razlog oštra polarizacija u društvu na muslimanske i nemuslimanske povlaštene slojeve države naspram kršćanskih naroda. Svakako je uz to veliku važnost imao ekonomski i financijski pritisak na crkvu:
- gubljenje prava manastira (i posjeda);
- preotimanje crkvenih imanja;
- nametanje velikih globa;
Srpska crkva počinje tražiti protektorat i zaštitu od stranih sila nad srpskim narodom; traže je od Habsburgovaca, talijanskih vladara, pape, ruskog cara.
Srpska crkva ipak prvenstveno brani svoje interese, a nema ni jasno zacrtan cilj punog oslobođenja naroda. Narodne mase su se unatoč tome mogle poistovjetiti sa srpskom vojskom jer je u njenim redovima bilo mnogo običnih vjernika i nižeg svećenstva usko povezanog s narodom.
Sredinom 17. stoljeća ponovno raste pritisak na Pećku patrijaršiju. Izložena pritisku osmanskih vlasti i protivnika, pravoslavna crkva nastoji potražiti oslonac na katoličku crkvu te na Rusiju. Pedesetih godina smanjuje se pritisak pa te inicijative opadaju, a pravoslavna crkva postaje još čvršća. Osmanlije na taj način potiču protukatoličke inicijative kao i one protiv Rusije.

HAJDUCI I USKOCI

Hajduk je onaj čovjek koji se odmetnuo od vlasti, živi po zabačenim planinama u skrovištima, otimajući i pljačkajući. U 15. i 16. st. širi se po svim zemljama Europe. Hajducima bi se pridružili odmetnici i razbojnici. Najčešće je do toga dolazilo zbog teškog društvenog i političkog stanja raje. Uz ovaj tip hajdučije, druga vrsta znakovita je za plemenske oblasti. Izrazito je pljačkaško-privrednog karaktera. Preko ljeta bi odlazili od svojih domova u hajduke kako bi mogli preko zime prehraniti svoju obitelj. Iste hajdučke čete brane svoja plemena od nasrtaja pripadnika drugih plemena ili pak Turaka, a i same idu u slične pohode. Hajdukuje se u četama brojnosti od 10-30 ljudi. na čelu je harambaša koji ima neke povlastice pri podjeli plijena, a njegov pomoćnik nazivao se barjaktar. Na njihovom udaru su najčešće bogate kuće, trgovačke karavane, haračlije s prikupljenim porezom i slično. Hajdučija je neizravno lomila udarnu snagu turske države i često nailazila na simpatije, a imala je organiziranu mrežu jataka – simpatizera koji su pomagali hajduke i dojavljivali važnije podatke o plijenu. Posebna priča su uskoci. I kod njih se nalaze određeni elementi hajdučije, premda je njihov karakter po svom postanku potpuno drugačiji. Moglo bi se reći da su oni bili oružje u rukama austrijskog nadvojvode, ali i oružje austrijske politike, budući da su Austrijanci preko njih vršili pritisak na Mletačku Republiku radi slobodne plovidbe Jadranom.

TURSKO AUSTRIJSKI RAT (1591-1606)

Od 1591. nakon ustoličenja Hasan paše Predojevića za beglerbega Bosanskog pašaluka bilježe se učestale provale osmanlijskih odreda preko Une. Već godinu dana kasnije Hasan paša osvaja Bihać i okolno područje preko Une. Napadan je i Sisak, ali je u trećem pokušaju 22. lipnja posada potpomognuta krajiškim pojačanjima iz Hrvatske vojne krajine te obližnje Kranjske nanijela težak poraz Osmanlijama i natjerala ih u bijeg pri čemu se Hasan-paša utopio u rijeci Kupi. Papa tada pokreće inicijativu za formiranje protuturske koalicije: pozivani su Erdelj, Moldavija, Vlaška, Rusija, Poljska, ali se nitko nije odazvao. Paralelno se radilo i na izbijanju ustanaka u Hercegovini, Albaniji, Grčkoj. Drugo žarište protuturskog otpora bilo je u južnoj Ugarskoj i Srbiji. Ustanak u Banatu je ugušen 1594. Godinu dana kasnije u rat je stupio erdeljski knez Sigismund Bathory. Ondje su mu dali podršku i Srbi koji su od ranije pribjegli na to područje, a dio ih se uključio i u redove austrijske vojske.
S druge strane Mlečani su bili jako pasivni i oprezni u ophođenju s Osmanlijama. Stoga im se događaj iz 1596. nije nimalo svidio. Tada je naime odred naoružanih ljudi i uskoka na prepad zauzeo Klis. Ovaj događaj imao je velikog odjeka i odobravanja među stanovnicima na mletačkom teritoriju, pa se obrani Klisa priključio i određen broj ljudi iz Splita i okolice kojima se nije svidjela mletačka politika. Turci su odmah vršili pritisak na Veneciju, ponajviše zbog priprema ustanika i prelaska preko mletačkog teritorija. Mlečani su zato opstruirali obranu Klisa, te uznastojali spriječiti dolazak pojačanja njegovim braniteljima. Nakon nepuna dva mjeseca nakon borbi obrana se povukla i uz dogovor prepustila utvrdu Osmanlijama.
Najvažnije središte otpora protiv osmanlijske vlasti bilo je u Hercegovini 1597. Ustanak koji je vodio nikšićki vojvoda Grdan je doživio neuspjeh. Aktivnosti oko ustanka su se i dalje odvijale, a nakon austrijskog mira s Turcima polako jenjavaju, budući da carevi predstavnici prestaju agitirati i surađivati s kršćanima u tom području.

SRBIJA

Premda je Srbija osvajanjem Beograda prestala biti graničnim dijelom Osmanske carevine, nepovoljni uvjeti, u prvom redu velika prisutnost vojske, nisu nestali. Tim je dijelom naime, prolazio važan put kojim se kretala osmanlijska vojska. Sve to skupa popraćivano je nasiljima koji su oni počinjali tom prilikom, te povećanim izvanrednim daćama, u prvom redu hrane za vojsku. O stanju u tim krajevima u II. polovici 17. st. govori turski putopisac Evlija Ćelebija u svom djelu "Putopis". Premda je tlo bilo dosta plodno, zbog nastalih uvjeta, ali i favoriziranja južne Ugarske koja je bila dosta plodnija, ratarska proizvodnja se zanemarivala. Od gradova svakako je bio najvažniji Beograd koji je zbog svog položaja važno trgovačko središte. Ćelebija bilježi nešto preuveličanu brojku o 60.000 stanovnika, premda bi prava brojka mogla iznositi preko 40.000 stanovnika. Ostala važnija naselja bila su Užice i Novi Pazar. U većim gradovima cehovska organizacija potpuno je u rukama janjičara, pa su tamo trgovci i obrtnici ušli u janjičarski red. Dodatan problem za zemljišne odnose bio je bijeg raje u gradove. Ondje su se bjegunci sa zemlje nadali prelasku među obrtnike i trgovce. Spahije su pak imale pravo vratiti raju čak i nakon roka od 10-15 godina ili tražiti nadoknadu gubitka koji su mu ti bjegunci prouzročili. Pogoršanje položaja očituje se u 18. st., sve većim pretvaranjem seljačke zemlje od strane turskih feudalaca u čitluke.
Krajem 16. stoljeća bilježe se promjene u turskom feudalizmu. Položaj raje već i dotad prilično težak još se više pogoršavao razvojem čifčijskih odnosa. Premda su takvi odnosi karakteristični za kasnije razdoblje, poglavito 17. i 18. stoljeće, takve pojave bile su dosta prisutne i ranije. Raja je mogla uz odobrenje spahija i mijenjati svoje baštine koje su obrađivali i prodavati ih drugoj osobi. Ta osoba je uz određen iznos prodavaocu stjecala puno pravo posjeda i boravka na tom zemljištu i bila je dužna preuzeti obveze prodavatelja (raje) u cjelini ili pak osnovno davanje rente. Međutim u ove se odnose sve više uvlače treće osobe, između raje i spahije. Oni su uz zakup, plativši tapijsku pristojbu kod lokalnih vlasti radi bilježenja ulaska u posjed i preuzevši obvezu plaćanja raje (davanja desetine spahije), nametnuli povećane obveze raji koja je sada morala plaćati više. Raja svedena na takve odnose nazivali su se čifčije, a osobe koje su kao posrednici ulazili u posjed i iskorištavale raju čiftluk sahibije. Usporedo s ovim odnosima, a najčešće u sprezi, povećana je pojava zelenaštva i lihvarstva. Raja bi zbog nerodnih godina bila primorana zaduživati se kod zelenaša da bi isplatili davanja spahiji i državi, a kada nisu mogli vratiti dug nametnuti bi im bili čifčijski odnosi. Na položaj čifčija u ranijem razdoblju dolazili bi i ratni zarobljenici koje bi turski velikodostojanstvenici dovodili na ratom opustošena i raseljena područja, gdje bi im od samog početka bili nametnuti takvi odnosi.
Pogoršanje uvjeta seljaka:
 Do 1582. plačali su 50-70 akči harača, 40-60 akči izvanrednih nameta, 1 akču po svakoj ovci;
 Nakon 1582: harač je porastao na 240 akči, a izvanredni nameti dosizali su 300 akči;
 Sredinom 17. st. harač je iznosio 700-800 akči, a ovčarina 7-30 akči po svakoj ovci.
 Devširma je postala novčana obveza;
Treba isto tako reći da međusobni odnos ovih podavanja je varljiv zbog povećane inflacije na prostoru Osmanskog Carstva, a u spomenutom razdoblju iznosila je približno 1:3 (3,5). No i pored toga uočljivo je veliko povećanje obveza seljaka i do nekoliko puta.

U specifičnom je položaju bila raja na području Ugarske pod osmanlijskom vlašću. Uz podavanja koja su bila dužna plaćati turskom gospodaru (redovna podavanja, izvanredni nameti i kuluk – tlaka), prisutno nastojanje ugarskih velikaša, nekadašnjih gospodara tih zemljišnih područja da ubiru porez od seljaka-raje koji su ondje živjeli. Na taj način seljaci su bivali dvostruko oporezivani. Velikaši su za svoj račun slali hajduke na turski teritorij da prisilno naplaćuju podavanja za koja su mislili da imaju pravo. To se tražilo i od novopridošlih doseljenika na taj teritorij. Osmanlijske vlasti su se protivile jer seljaci nisu uvijek bili u stanju namiriti obje strane. U pregovorima je konačno isposlovano da je na dvostruko oporezivanje – dvoplatke bila dužna samo raja koja je nastanjivala područje izvan granica današnje Vojvodine.
Osmanlije su prijekim okom gledale i na katoličke svećenike, jer su ovi od svojih vjernika tražili desetinu. Osim toga zbog vječito zaoštrenih odnosa s papom katoličke svećenike gledali su kao carske špijune i papine ljude koji teže ljude povratiti na katolicizam. Ipak je na području južne Ugarske dozvoljeno franjevcima iz Bosne kao i beogradskom biskupu da pohode vjernike.

AUTONOMIJA CRNE GORE POD TURSKOM VLAŠĆU

Crna Gora gotovo sve vrijeme pod skadarskim sandžakom. Nastojanja osmanlijskih vlasti da umire Crnu Goru ostajala su bez rezultata, stoga su Turci faktički pustili Crnogorcima autonomiju. Crnogorci nisu u većoj mjeri uspjeli iskoristiti plodove svoje borbe protiv Turaka, ponajviše zbog plemenskih zavada. Osim toga na određeno popuštanje Crnogorcima Osmanlije su bili prisiljeni i zbog blizine mletačkog teritorija bojeći se da se crnogorska plemena ne stave pod mletačku zaštitu.
Prikupljanje filurije ostavljeno je domaćem čovjeku imenovanom u spahiju. Filurija je pretvorena u harač na nivou cijele Crne Gore, a turski upravnici i činovnici nisu smjeli stupiti na crnogorsko tlo bez sultanovog izričitog naređenja. Ako bi sandžakbeg tražio od Crnogoraca da idu u rat van granica svoje zemlje nisu morali poslušati. Morali su ići tek ako bi ih na to pozvao sultan ili čovjek kojega bi sultan ovlastio.
Autonomija Crne Gore očitovala se u samoupravnim organima koji su izabirani kao službeni predstavnici. To je bio opći crnogorski zbor. U njemu su odlučivali episkop, spahija, knezovi i glavari, ali je njihove odluke mogao opozvati okupljeni narod na zboru. Uz ove, tu je bio i narodni sud koji je proizlazio iz zbora, a činili su ga porotnici, nazivani još i kmeti. Čuvanje reda i sigurnosti, kao i obrana granice ostavljeno je na skrb domaćim organima. S vremenom raste i značenje vladike – zbog svog utjecaja na narod sve više se nameće u čestim sporovima oko međa.
Pravu opasnost za crnogorsku autonomiju predstavljali su mjesne turske vlasti i okolni turski feudalci. Crnogorci se dijelom oslanjaju na mletački teritorij koji je također dijelom naseljen Crnogorcima. U Kotor idu trgovati, gdje kupuju sol i žito, a postupno se izmiruju s Brđanima, brdskim plemenima (Kuči, Piperi, Bjelopavlići) u zajedničkom nastojanju da priđu Mletačkoj Republici.Tijekom Kandijskog rata Crnogorce se pustilo na miru, ali se po njegovom završetku ponovno nastavilo s pritiskom.



KANDIJSKI RAT (1645-1669)

Na početku rata Osmanlije napali Novigrad na mletačkom teritoriju u Dalmaciji, te preostali dio sjeverne dalmacije uz grad Šibenik. Mlečani su uzvratili 1647. i napali Osmanlije osvojivši Zemunik u zaleđu Zadra, te povrativši Novigrad. Slijedeće godine osvojeni su Vrana, Nadin i Klis. U sukobima su se istakle vođe morlaka: Petar Smiljanić, Vuk Mandušić, Stjepan Sorić, te kasnije Ilija Smiljanić. Veliki sukobi vodili su se i na području Dubrovačke Republike, preko čijeg teritorija su se vojske proganjale, a treće žarišno područje bilo je u zaleđu Boke kotorske.
Neka crnogorska sela prišla su Mlečanima, a u akcijama protiv Osmanlija velikog su udjela imala Crnogorci (Nikšići, Riđani, Drobnjaci) zajedno s Mlečanima. Nakon poraza mletačke vojske u čijim je redovima bilo dosta Crnogoraca, ovi prestaju voditi ratne akcije s Mlečanima protiv Turaka. S druge strane, brdska plemena se čitavo vrijeme bore protiv Osmanlija.
Tijekom Kandijskog rata, i Mlečani i Osmanlije bili su izmoreni od ratnih operacija, pa je neko vrijeme došlo do zatišja u međusobnim sukobima. Godine 1656. osmanlijska je mornarica pretrpjela težak poraz kod Dardanela. Nakon toga je za velikog vezira imenovan Mehmed-paša Köpröli, koji je donekle konsolidirao situaciju i u vojski. Teška stradavanja pretrpjelo je područje Bosanskog pašaluka, kako materijalna tako i ljudska.
1663. godine izbija rat s Austrijom, koji je završio već slijedeće godine. Tijekom Kandijskog rata dolazilo je do velikih migracija stanovništva. Znatne su bile iz zaleđa gdje su se vodili sukobi prema dalmatinskim gradovima Zadru i Šibeniku, te na dalmatinske otoke. Sukobi na području Krete trajali su do završetka rata 1669. kada je pokleknuo i glavni grad otoka, Kandia (Iraklion).

JUGOISTOČNA EUROPA ZA VRIJEME RATA 1683-1699.

Nakon konsolidacije Osmanskog carstva pod velikim vezirima iz obitelji Köpröli, borbena struja smatrala je da je kadra učiniti ono što nije uspjelo njihovim predstavnicima – osvojiti Beč. Veliki vezir Kara Mustafa napao je na Beč s jakim snagama, a u prilog mu je išla zauzetost Austrije u sukobima s Francuskom. Bečku posadu spasila je austrijska, a posebno poljska vojska pod Janom Sobjeskim. Car Leopold I (1657-1705) ponudio je mir velikom veziru, ali je ovaj to odbio, pa je kršćanska vojska nastavila s borbama i potiskivanjem Osmanlija. Uspjesi kršćana bili su to veći kada se Svetoj ligi priključila 1684. i Mletačka Republika. Doduše, Mlečani su uvjetno rečeno bili prisiljeni ući u rat zbog protuosmanlijskog raspoloženja među Morlacima kod kojih su još svježe bile uspomene iz Kandijskog rata. Osim u Dalmaciji, borbe su vođene u Hercegovini, a nastojalo se u rat uvući i Crnogorce. Crnogorci su ipak ostali po strani jer su se bojali turske odmazde. Mlečani su potučeni u nekoliko navrata na crnogorskom dijelu teritorija.
Austrijanci potiskuju Turke do Budima, a istovremeno je buknuo ustanak u Slavoniji pod Lukom Ibrišimovićem. Austrijska je vojska 1686. zauzela gotovo čitavu gornju Ugarsku (Pečuh, Segedin, Budim). Srbi na prostoru Vojvodine prešli su većim dijelom na oslobođeno područje, a muslimansko stanovništvo je uhvatilo bježati u unutrašnjost Osmanlijskog teritorija, ponajprije na područje Bosanskog pašaluka.
U Dalmaciji Mlečani su osvojili Sinj 1686., godinu dana kasnije Herceg Novi, a dodatno ratuju u zaleđu Dubrovačke Republike nastojeći presjeći veze s unutrašnjošću. Godine 1687. austrijska vojska oslobađa velik dio Slavonije: Osijek, Đakovo, Vukovar. Dubrovčani nastoje osujetiti mletačke planove prema njima tražeći oslonac i pokazujući spremnost za plaćanje tributa Austriji.
U međuvremenu austrijska je vojska 1688. osvojila Srijem i Beograd i stekla uvjete za prodor u unutrašnjost Srbije. Mlečani su pak nastojali osujetiti napredovanje Austrijanaca ka Jadranu, te još aktivnije djelovali na crnogorskom, hercegovačkom i dubrovačkom frontu. Crnogorci su konačno 1688. na zboru u Gradcu zbacili vlast turskog sultana te je došlo do uspostavljanja mletačkog guvernera i vojne posada u Cetinju.

Austrijanci su 1689. pod Ludvigom Badenskim i Enejom Sivijem Piccolominijem prodrli duboko u unutrašnjost, gdje su pali Niš i Skopje. Piccolomini je nastojao privoljeti Srbe na ustanak i u tom smislu agitirao kod patrijarha Arsenija III Crnojevića. Ovaj je prešao u Crnu Goru deklarirajući odanost Mletačkoj republici, a kada mu je zaprijećeno da će ostati bez titule otišao je u susret Austrijancima, stavivši se pod austrijsku vlast.
U Makedoniji se narod digao na ustanak. Vodio ga je 1689. Karpoš, bivši zapovjednik martolosa. Od Austrijanaca je dobio titulu kneza i u Kumanovu se učvrstio. Austrijanci su u međuvremenu zapalili Skopje, potom Štip i Veles te se počeli povlačiti jer su obaviješteni da su ih napali Francuzi. Osmanlije su se reorganizirale i pod vodstvom Mustafe-paše Köprölija. U osmanlijske postrojbe uključeni su i tatarski odredi, te je ustanak u Makedoniji ugušen. Nastavljeno je napredovanje prema sjeveru Srbije i kod Kačanika nanesen poraz austrijskoj vojsci. Raja koja je bila na strani Austrijanaca ostavljena je na milost i nemilost Osmanlijama. Tom prilikom velik dio srpskog stanovništva bojeći se osmanlijske odmazda pod Arsenijem III prebjegao je u južnu Ugarsku, bez obzira što su Osmanlije nudile oprost onima koji ostanu.
Ipak, u daljnjem tijeku rata ratna sreća bila je na strani Austrije. U presudnoj bici kod Slankamena 1691. godine poginuo je Mustafa-paša, a osmanlijska vojska poražena. Osmanlije su prodrli u Crnu Goru i zauzeli Cetinje 1692. Mlečani su pak zauzeli dijelove istočne Hercegovine 1694. (Trebinje i Popovo polje). Kraju rata je presudila bitka kod Sente 1697. nakon koje osmanlijskoj vojsci nije ostalo ništa doli da prizna gubitak velikog dijela teritorija u korist Austrije i Venecije.

U austrijsko-turskom ratu (1716-1718), za Veneciju (1714-1718) Austrija je osvojila čitavu sjevernu Srbiju, dok je Venecija izgubila sve što je u Morejskom ratu osvojila, izuzev Dalmacije gdje se teritorijalno proširila uglavnom na granice današnje Bosne i Hrvatske.
U ratu 1737.-1739., Austrija je ponešto precijenila svoje snage, želeći osvojiti što više teritorija prema jugu Srbije. U svoje planove opet je uključila srpski narod, te u pregovore uključila Arsenija IV Šakabenta, skopskog nadbiskupa Mihajla, te ohridskog arhiepiskopa. U Bosni su austrijanci doživjeli težak poraz (Banja Luka, 1737.) od Ali-paše Hećimoglua nakon čega su kola krenula nizbrdo i na području Srbije. Austrijanci su mirom u Beogradu morali povratiti teritorije osvojene 1716.-1718., a srpski narod je opet morao bježati na austrijsko područje preko Save i Dunava.

Tijekom rata 1683.-1699., prilično je povećan broj srpskih pridošlica na području današnje Vojvodine. Ondje se sve glasnije ističe zahtjev ne samo za crkvenom nego i za političkom autonomijom. U prvoj fazi rata glasnogovornik takvih inicijativa bio je Đorđe Branković, koji je određene povlastice dobio od samih Austrijanaca. Obećanja su bila dosta veća nego što se imalo namjeru ispuniti. 1690. privilegijama cara Leopolda daje se pravo izbora arhiepiskopa, odabir kalendara, sloboda vjere, ali se dalje od vjerskih privilegija nije imalo namjeru ići.. Ovi su pak željeli biti izuzeti iz feudalnog sustava i ugarskih feudalaca koji ih nastoje pokmetiti. Srbi su se pozivali i na aprilsko-travanjski proglas kojim se ostavljala sloboda izbora vojvode, ali i zadržavanje slobodnog posjeda koji uzmu od Osmanlija.
Đurađ Branković koji je u početku bio predstavnik srpskih doseljenika od 1689. je u zatvoru, podvojvoda je Jovan Monasterlija. Konačni privilegiji proglašavaju se 1695. po kojima se potvrđuju svi raniji privilegiji, a Srbi ne moraju plaćati desetinu katoličkom kleru. Pravoslavno stanovništvo bilo je pod ingerencijom Karlovačkog mitropolite koji se izdvojio od Pećke patrijaršije, ali je i dalje Pećka patrijaršija priznata kao njihova matica.

BOSANSKI PAŠALUK

Sjedište bosanskog pašaluka prenijeto je 1639. u Sarajevo, a već u drugoj polovici 17. st. u Travnik. Izraženi sukobi sredinom stoljeća dovodili su do izražene samovolje pojedinaca. Pokrajinske vlasti često su nastojale uzurpirati ingerencije centralnih vlasti, pa je na toj relaciji često dolazilo do sukoba. Jedan od problema čije su rješavanje lokalne vlasti nastojale staviti pod svoju ingerenciju bili su timari poginulih spahija u ratu. Kako ne bi dolazilo do zloupotreba, a ujedno i da obitelji palih spahija ne bi bile nezbrinute nastajala je institucija odžakluk timara. Ovi timari dodjeljivani su sinovima ili braći poginulog spahije koji bi tada preuzimali one obveze koje je imao spahija, a ako nije bilo ovih onda rođacima.

Izraženi ratni sukobi uzrokovali su bježanje raje sa zemlje i preseljavanju stanovništva u gradove ili čak izvan granica osmanskih vlasti. To je pogodovalo ubrzanom nastajanju čiftluka i davanje upražnjene zemlje pod tapiju. Takve puste i napuštene zemlje najčešće su prisvajali muslimani i uz pristanak spahije stvarali svoje čiftluke. Ponekad su seljaci sami zbog gladi, neimaštine i pritiska pristajali da im se zemlja na kojoj su radili pretvori u čiftluk, tražeći od uglednijih ljudi da uđu na mjesto čifčije. I spahije su također manipulirali, te prodavali pravo posjedovanja čiftlucima da bi podmirili svoje dugove. Težak položaj čifčija nagnao ih je često na bune, koje bi najčešće završavale ubojstvima posjednika čiftluka i odmetanjem čifčija u hajduke.
Povećana eksploatacija i nasilje nad seljaštvom, samovolja ubirača harača i filurije, ubiranje daća višestruko većih od propisanih, nastojanje da ih se iskoristi za najrazličitije poslove ili da zauzvrat plate daću ako to ne učine, sve su to razlozi koje su seljake tjerali s takovih područja. Pod pritiskom nije bilo samo kršćansko seljaštvo već i muslimansko. Stoga i muslimanska raja sve više dolazi u sukobe s osmanlijskom vlašću.
Što se tiče pastoralnog djelovanja katoličke crkve, Provincija Bosna srebrena širi se s područja bosanske biskupije na čitav dalmatinski i ugarski teritorij koji je u 16. st. osvojen od Turaka, a isto tako i na dijelove Srbije.



CRNA GORA OD KANDIJSKOG RATA DO KONCA 18. STOLJEĆA

Kandijskim ratom započinje približavanje Crne Gore Veneciji. Zbog toga česte odmazde turskih vlasti. Morejski rat (1684-1699) zatekao je Crnu Goru u teškoj plemenskoj krizi; sukobi Crnogoraca i Brđana sve su češći. Odnos prema Osmanlijama je još gori; odbija se davati godišnji harač. U nekoliko navrata Osmanlije su ulazili u Cetinje radi intervencije. Crnogorcima su najviše štete pričinjavale poturice, muslimansko stanovništvo koje je nekad bilo kršćansko, a koje se sada odbijalo ponovo obratiti na kršćanstvo. Najveći inicijator borbe protiv poturica bio je crkveni poglavar vladika Danilo (1697-1735). Izabran za vladiku od crnogorskih glavara, imao je velikog utjecaja i na svjetovni život.

Crna Gora u I. polovici 18. stoljeća

Poslije je Danilo dobio crkvenu jurisdikciju nad pravoslavnim stanovništvom na području Mletačke Albanije, kao i Skadarskog pašaluka. S vremenom je bilo zamjetno sve veće oslanjanje Danila na Rusiju i Petra Velikog, pa je Danilo smetao i Osmanlijama i Mletačkoj Republici. Zaoštravanjem odnosa Osmanlija i Rusa na početku 18. stoljeća, prisutno je sve veće agitiranje ruskih agenata na području Crne Gore radi podizanja ustanaka. Napadnuti su gradovi Nikšić, Gacko, i Spuž, a Osmanlije su poduzele i kaznenu ekspediciju, te zauzeli Cetinje 1712. Crnogorci se po odlasku Osmanlija nisu smirili. Već 1714. Crna Gora je bila poprilično opustošena, a tisuće ljudi ubijeno. Danilo se morao skloniti u Boku, odakle je nastavio kontaktirati s Rusijom i Austrijom. Venecija se protivila takvoj orijentaciji te tražila načina da ukloni Danila. Budući da je većina Crnogoraca bila za suradnju s Venecijom uspostavljeno je guvernadurstvo. Crna Gora se stavila pod zaštitu Mletačke Republike, ali je zadržala unutrašnju samoupravu i crkvenu samostalnost. Uspostavom mira u Požarevcu Crna Gora se unatoč guvernadurstvu okreće od Venecije k Austriji i Rusiji. Vladika Danilo ostao je još 17 godina na položaju vladike. Politikom za čitavog svojeg vladičenja proklamirao je ideju o slobodi i nezavisnosti Crne Gore, a Crnogorski zbor zabranio je krvnu osvetu.
Nakon Danilove smrti nije više bilo kohezivne sile koja bi držala na okupu crnogorska plemena, te ponovno dolazi do plemenske anarhije. Novi Danilov nasljednik Sava (1735-1781) s prekidima) pokazivao je dosta neodlučnosti. U austrijsko-osmanlijskom ratu od 1737.-1739. zagovarao je politiku nenapadanja na Osmanlije, te je crnogorsko područje pošteđeno izuzev brdskih plemena (Piperi, Bratonožići) koji su platili ceh sudjelovanju u akcijama protiv Osmanlija. Vasilije, nećak Save od 1750. privremeno novi vladika, nastavio je politiku približavanja Rusiji, a umro 1766. u Petrogradu.
Nakon toga, nekoliko godina traje doba Šćepana Malog koji dolazi u Crnu Goru 1766. Avanturist koji se u početku lažno izdavao za ruskog cara Petra III. Uspio se nametnuti Crnogorcima te je izabran za vladara (1767.-1773.). Uspio je ponovno izmiriti zavađena plemena i uvesti plemenski sud. Svako pleme je moralo izabrati svog predstavnika koji će ga predstavljati u plemenskom sudu. Započeo je gradnju putova te popisivao stanovništvo i njihovu imovinu radi stvaranja uvjeta za oporezivanje. Zagovarao je mir s Turcima kako bi mogao provoditi svoje nakane. Zbog nastojanja da ojača centralnu vlast nije bio podoban ni Rusima ni Turcima, kao ni Veneciji. Konačno ga je 1773., ubio jedan njegov sluga po nagovoru skadarskog paše. Smrću Šćepana Malog oživile su stare separatističke težnje, pa se ponovo javljaju međuplemenski sukobi, krvna osveta te zavađenost među bratstvima. Iza Save na mjestu vladike, novi vladika i gospodar postaje Petar I Petrović (1781.-1830) izborom predstavnika plemena. Za razliku od nekoliko slabijih vladika koji su mu prethodili, ovaj je bio odlučan da se izbori za nezavisnost Crne Gore. U ratu 1788.-1792., Crna Gora je ostala po strani. Glavni razlog bio je dogovor ruske carice Katarine II i cara Josipa po kojem bi Austrija nakon što bi uspješno okončala sukobe sa Osmanlijama, dobila Crnu Goru. Petar I nastojao je obnoviti institucije Šćepana Malog: međuplemenski sud i pisani zakonik. Kao preduvjet da bi se mogao suprotstaviti Osmanlijama izmiruje zavađena bratstva, iskorjenjuje krvnu osvetu i učvršćuje zajednički stav svih plemena protiv Osmanlija. Nakon dvije pobjede protiv Turaka (Visočica, Krusi) 1796. u kojoj je smrtno stradao Mahmut-paša Bušatlija izveo je Crnu Goru na put stvaranja samostalne države. Premda će biti neovisna i međunarodno priznata tek od Berlinskog kongresa, već sad se može govoriti o praktičkoj neovisnosti i samostalnosti Crne Gore. Da bi to postigao Petar I Petrović povezao je plemena Brda s crnogorskim plemenima. Da bi država mogla funkcionirati, političku konsolidaciju morala je slijediti ekonomska. Dvije godine kasnije, 1798. donijet je Zakonik, opći crnogorski i brdski. Ciljevi koji su se nametali Petru I. bili su:
 Onemogućiti krvnu osvetu;
 Stati na put razmiricama bratstava i plemena;
 Regulirati ekonomske i društvene odnose;
 Normalizirati stanje na granicama i odnose sa susjedima.
 Prikupljanje poreza;
Ovo posljednje, ostalo je kamen spoticanja i u daljnjem razvoju događanja, te se porez nije uspijevao redovno prikupljati ni 30 godina kasnije, sve do dolaska na stolicu vladike i nasljednika, Petrovog nećaka Rade poznatog kao Petar II Petrović Njegoš.
Petar I nastojao je ojačati trgovinu sa susjednim primorskim oblastima. Nakon ukinuća Mletačke Republike 1797. godine dalmatinski posjedi su pripali Austriji, pa je to isto bio slučaj i s Bokom kotorskom. Neostvarene težnje da se Boka priključi Crnoj Gori bile su stalno prisutne, no slučaj je htio da je Boka bila ujedinjena s Crnom Gorom tek od 1813.-1814. da bi potom na Bečkom kongresu pripala Austriji pod kojom je ostala sve do 1918. godine

JUŽNA UGARSKA POD OSMANLIJSKOM VLAŠĆU NAKON MIRA U SRIJEMSKIM KARLOVCIMA

Južna Ugarska (današnja Vojvodina) u I. pol. 18. stoljeća

Na većini graničnog prostora prema Osmanlijama formirala se Vojna krajina od novoosnovanog područja. Mirom u Srijemskim Karlovcima Srbi koji su odbjegli ispred Turaka našli su se na prostoru kojim su gospodarili Austrijanci. Onim doseljenicima koji su se zatekli u hrvatskoj i slavonskoj Vojnoj krajini prijetilo je pokmećivanje. Feudalci velikaši zahtijevaju od krajišnika da im plaćaju dažbine i rade kao ostali kmetovi. Krajišnike je Vlaški statut štitio, ali se iskorištavanje krajišnika vrlo malo razlikovalo od feudalčevog, pa izbijaju česte bune. Osim od velikaša Srbi su bili pritisnuti i od katoličke crkve koja ih nastoji podčiniti. Privilegiji koje su dotada imali više puta su potvrđivani jer su bili korisni u borbi protiv Osmanlija. Da se donekle riješi njihovo pitanje utemeljena je Potisko-pomoriška vojna krajina. Ondje su Srbi uživali krajiške, sudske i upravne povlastice. U ostalim dijelovima uključenima u županijski sustav Srbi nisu mogli izbjeći pokmećivanje. Ponegdje su uspjeli izboriti samoupravna prava, a ponegdje su slična prava mogli dobiti kupovanjem prava za njihovo područje od županijske vlasti. Potisko-pomoriška vojna krajina ukinuta je 1741 (stvarno 1749). Uslijedile su inicijative za iseljenjem u Rusiju. Teške posljedice ukidanja Vojne granice donekle je ublaženo stvaranjem Bečejskog i Kikindskog distrikta.
U drugoj polovici 18. st. promjene u duhu apsolutizma: napuštaju se feudalni privilegiji; građanstvo izjednačeno u pravima u vjerskim pitanjima. Crkvene privilegije kojima su raspolagali ukidaju se: smanjena su prava mitropolitu i kleru, ukinuta je svjetovna vlast mitropolita (1770), a deklaracijom iz 1779 svi srpski privilegiji svedeni su na crkveno-školsku autonomiju. Iz druge polovice 18. st. bilježi se Dositej Obradović, kao pobornik slobodoumnih ideja u duhu prosvjetiteljstva u potpunosti odgovara interesima novog građanskog sloja (Dositejevi spisi pisani su u duhu narodnog slavenskog jedinstva bez obzira na vjeru, u duhu demokratičnosti i antiklerikalizma)

_________________
mirnamirna


Report this post
Top
 Profile Send private message E-mail  
 
Display posts from previous:  Sort by  
Post new topic Reply to topic  [ 109 posts ]  Go to page Previous  1 ... 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9 ... 13  Next

Contact Us | All times are UTC + 1 hour [ DST ]


Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 0 guests


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You can post attachments in this forum

Search for:
Jump to:  
cron

Hosted by Forumer.com | Create a free forum | Powered by phpBB
About Forumer | Legal | Advertise Here | Investors | Contact Forumer.com

Template made by DEVPPL Flash Games