Dragi moji, evo i poslijednjeg članka o događajima koji su predstojali potpunom slomu Osmanskog Carstva i uspostavljanju Turske Republike. Konačni udarac Osmanskom Carstvu zadala je Rusija uz pomoć europskih zemalja koje su se oslobodile postavši jače od Osmanskog Carstva.

PROPAST OSMANSKOG CARSTVA

Rusija, koja je jos od 1806. godine posjednik dunavskih kneževina pokazujuci dalja ekspanzionistička stremljenja, morala se držati u sahu. Na Balkanu su prijetili ustanci, posebno u Bosni i Srbiji. U Egiptu postadoše Mamluci veliki faktor rizika, iskoristavajuci zemlju u kojoj su vladali vrlo korumpirano. Mehmed Ali Paša je uz odobrenje sultana pobio 800 neposlusnih mamlučkih begova. S obzirom da su Vehabije zauzele sveta mjesta, gradove Mekku i Medinu, "Visoka Porta" naredi Mehmed Ali paši 1809.godine da uspostavi red u Arabiji. Tako je on sa velikim uspjehom mogao ponovo da ucvrsti autoritet Osmanskog Carstva.
Sultan Mahmud II je provodio reforme u oblasti obrazovanja, prava i administracije, pri tome nailazeći na veliki otpor janjičara. Janičari su počeli gubiti glas kao slavna profesionalna vojska. Njihov borbeni duh je tokom proslih godina počeo opadati, počeli su se baviti trgovinom, preuzeli su pravo ženidbe i postali su dobrostojeći. Za vrijeme Sultana Murata I, 1362.godine bilo je oko 1000 janjičara, a za vrijeme Mahmuda II je bilo već 140.000 vojnika. Sultan se odlučio je janjičare konačno i bespoštedno uništiti, jer inače nije mogao ostvariti svoj naum i provesti reforme. Također, narod više nije stajao na strani elitnih trupa. Jednim fermanom je uredjena potpuna likvidacija svih janjičara u Carstvu, koja je završena 1830. godine.
Osmansko Carstvo se našlo na jednoj razdijelnici povijesti, u kojima bijahu moguće samo tragične akternative. Kada je potpuno istrijebio janjičare, Mahmud II je srušio noseće stupove Carstva kroz četiri stoljeća, i ipak nije mogao drugačije.
Na Peloponezu je došlo 1820.g. i 1822.g do beznačajnih pobuna i ustnaka Grka. 1824. godine su nemiri dostigli svoj vrhunac za vrijeme kada je opsjedan grad Missolonghi. Smrt lorda Byronsa za vrijeme vodjenja samih borbi, alarmiralo je Zapadne sile. Turska flota bi uništena kod Navarina 1827. godine od strane britansko-francusko-ruske pomorske vojne sile. Kroz ugovor u Adrianopolju 1828. godine nastala je jedna nezavisna grčka država koja je obuhvaćala Peloponez sa nekoliko otoka.
Zadnjih godina svoje vladavine, Mahmud II se borio protiv Mehmed Ali Paše od Egipta, koji je želio da unutar Osmanskih država proširi područje svoje moći.
Ovaj sultan nije bio uspješan sa provođenjem svojih državnih reformi, ali je proveo modernizaciju unutar samog društvenog uređenja. Stvorio je gradove za obuku ljekara, sistem karantena, proveo je popis stanovništva u Istambulu, osnovao i omogućio izlaženje štampe i novina, sproveo je sasvim novi red i način u oblačenju, po evropskom uzoru i osnovao novi sistem vlade sa kabinetom i državnim ministrima.

Za vrijeme vladavine sultana Abdulmedžida priđe Turska četveročlanom Savezu (Engleska, Rusija, Austrijsko-Ugarska Monarhija, Pruska). 1853. godine navali Rusija na dunavske kneževine koje su se nalazile pod okriljem Osmanske vladavine. Na to je pozvao sultan Englesku i Francusku u pomoć, koje su se plašile ruske ekspanzije na području Sredozemlja. Dodje i do Krimskog rata, koji je trajao do 1856. godine i u tom periodu bi zauzeto utvrđenje Sevastopolj od strane Krima. Za vrijeme njegove vladavine, na svojoj strani je imao poznatog vojskovođu - Omer-pašu Latasa. S obzirom na mirovni dogovor iz Pariza 1856. godine bili su Dardaneli i Bosfor zatvoreni za ratne brodove, Srbija, Moldavija i Vlaska postadose nezavisne, a Osmansko Carstvo zadrza samo jos pokrice nad lenama.
Jednim ukazom Sultana iz 1856. godine bi zagarantovana ravnopravnost za sve građane u turskoj drzavi, ne-muslimanima bi dozvoljena vojna služba i učešće u ratu. To je dovelo do ustanaka i pobuna od strane religioznih grupa u Carstvu.
Zbog jako rastrošne vladavine Abdulaziz sultana 1875. godine je drzava bankrotirala. U Bosni i Hercegovini i u Bugarskoj je došlo do ustanka, a i u vladi je doslo do zavjere protiv sultana. Abdulaziz bi 1876.godine smijenjen i malo nakon toga je izvrsio samoubistvo.

1876.godine je došao Abdulhamid II na vlast. On je bio zadnji samostalni autokrat Osmanskog Carstva. On je došao na vlast kada se Carstvo nalazilo u jednoj vrlo teškoj situaciji, pobune i loša ekonomska situacija su slabile jos više, ionako raspadajuće Carstvo.
1877. godine Rusi su ugledali svoju šansu da se probiju do Sredozemlja i objaviše Turskoj rat. Istovremeno su se vodile borbe na Dunavu, Crnom moru, Balkanu, pa čak i na granici samog Kavkaza. Na svim frontovima su Turci doživjeli značajne poraze. Rusima je pošlo za rukom da iz Jedrena nadiru, te tako dođu blizu samog Istambula. 31. januara 1878. godine je došlo do prekida ratnih dejstava i nakon toga potpisivanja mira u San Stefanu 1878. godine, gdje će Rusi diktirati Turcima svoje uslove. Tim ugovorom izgubiše Osmanlije svoja cijela evropska područja i posjede i smjeli su zadržati samo Trakiju do Jedrena. Srbija, Crna Gora, Bugarska, Rumunija, Bosna i Hercegovina su postale samostalne. Osim toga bijaše omogućen samo Rusima prolaz kroz more. Iste godine su htjeli opet napasti Turke, ali se usprotiviše skoro sve velike evropske sile protiv Rusa, sprečavajući time Rusima prodor u Sredozemlje. Na Berlinskom Kongresu 1878.g. je bio ugovor iz San Stefana povučen.
Ratni sukobi iz 1877. i 1878. godine nisu bili za Ruse od velikog značajnog uspjeha, a sama Turska je izgubila samo malo zemlje.
Suprotno velikim evropskim silama kao sto su Velika Britanija, Francuska, Austro-Ugarska, koje su pokušavale da dokrajče Osmansko Carstvo, Njemačka pod carem Wilhemom II pomaže Turcima da ojačaju svoje Carstvo i nanovo organizuju svoju, već jako oslabljenu armiju. Zbog općeg nezadovoljstva prema sultanu, protivnici Abdulhamida II stvoriše 1908.g. opozicijsku partiju "Mladi Turci", čiji vodja je bio Enver Paša.
Tako je došlo do sukoba sličnih gradjanskom ratu u kome se jedan od "Mladih Turaka", kome je armija bila odana, uputi u pravcu Istambula, svrgnuvši 24. augusta 1908. godine sultana Abdulhamida II. On umrije 1918. godine u zatvoru u Istambulu.
Novi sultan Mehmed V, moze zahvaliti svoj dolazak na vlast u aprilu 1909. godine "Mladim Turcima". On je bio prvi konstitutivni predstavnik vlasti u Osmanskom Carstvu.
Na samom početku svoje vladavine, Turci su morali odustati od svojih zadnjih ´prava´ koja su polagali na Bosnu i Hercegovinu, koju onda okupira Ausro-Ugarska. Bugarska se proglasi nezavisnom. U ratu sa Italijom 1911. godine Turska je morala sama predati Tripolitaniju i grad Tripoli i izgubi tako Alžir (1830) i Tunis (1881) kao posljednje posjede u Sjevernoj Africi. U oktobru 1912. godine izbi Prvi Balkanski rat u kome se sve balkanske zemlje ujediniše u borbi protiv Turske, nastupajući na širokom frontu. Turci su morali trpjeti teške poraze, ipak Enver Paša postavi novoorganizovanu vojsku nasuprot njima i napravi prodor protiv Bugarske vojske koja je opsjedala Adrinopolj. Međutim, on je bio tako teško poražen da je u maju 1913. godine morao da zaključi prekid svih borbi i da preda evropske posjede sve do Istambula. U junu 1913. godine izbio je Drugi Balkanski rat, kada je Bugarska napala svog saveznika - Srbiju, jer se nisu mogla obadva naroda dogovoriti oko podjele tek oslobodjenih teritorija. Enver Paša je iskoristio takvu situaciju, pa je napao i potukao Bugarsku, koja je zaposjednula i drzala Jedrene. Kroz tu pobjedu, Turska je bila u mogućnosti da zadrži Istočnu Trakiju.
U Prvom svjetskom ratu, Turska se borila od oktobra 1914.g. na strani sila Osovine. U prvo vrijeme, Turcima je pošlo za rukom, da izmedju januara i augusta 1916. godine u regionu Kavkaza pod vodstvom Mustafe Kemal Paše, zaustave prodor Rusa koji su ušli duboko u teritoriju Carstva, pa čak da ih i potisnu iza granice. Mustafa Kemal je uspio također da zaustavi Francuze i Engleze koji su dosli na Dardanele, te da vrati i spriječi njihov prodor prema Istambulu. 1917. godine su Englezi započeli veliku ofanzivu protiv Turske u Palestini. Odbrambena linija fronta Osmanlija je kod Jeruzalema bila probijena i grad je potom bio zauzet od strane saveznika. Mustafa Kemal Paša je brzo zauzeo novu obrambenu liniju kod Damaska. Usprkos tome, Englezi su zauzeli grad u oktobru 1918. godine, a Turci su se morali povući na sjever, kada ih je sustigla vijest o zavrsetku Prvog svjetskog rata.
Sultan Mehmed V umrije iznenada 2. juna 1918. godine, jos prije nego sto se rat završi.

Posljednji osmanski sultan koji je vladao u Istambulu je bio Abdul Medžid. Pošto je Mustafa Kemal Ataturk ukinuo sultanat 1922. i odvojio ga od kalifata Abdul Medžid je imao samo kalifsku, duhovnu vlast koja je od proglašenja turske republike 1923. bila nominalna, a i nju je izgubio ukidanjem kalifske časti 3. marta 1924. Tada je napustio Tursku i umro u inostranstvu.

Zadnji sultan, jednom tako velikog Osmanskog Carstva, stupi na prijesto 3. juna 1918. Samo nekoliko mjeseci prije njegovog dolaska na vlast bio je potpisan mirovni sporazum u Mudrošu u oktobru 1918. godine. Pristalice "Mladih Turaka" su odlazili u inostranstvo.
Enver Paša se borio u Turkmenistanu protiv sovjetske Crvene Garde, gdje je i pao u borbi.
Za sultana bijaše nemoguće više da vlada Carstvom i nije mu preostalo nista drugo, nego da prizna uslove mira u Sevrešu 1920. godine, koji su diktirani od strane Antante. Osmansko Carstvo bijaše tako kompletno podijeljeno. Nastadose grcke, italijanske, engleske i francuske teritorije, na Istoku nezavisna Republika Armenija i autonomno podrucje Kurda. Turcima je ostao jedan nerazvijeni pojas teritorija oko Ankare, otprilike velicine bivše kneževine Ertugrul. Nakon kraja rata je Mustafa Kemal Paša radio na izgradnji jedne oslobodilačke armije, koja bi zastitila Tursku od prisutne vladavine stranaca.
U godinama 1920. i 1922. mu je uspjelo da sa svojim trupama istjera Ruse i Italijane iz Turske. Takodjer, bilo mu je moguće zadržati Francuzima obećana područja. Borba protiv Grka je bila posebno strašna za obadvije strane, sa velikim gubicima. Ipak, Mustafa Kemal Paši pođe za rukom da istjera Grke sa azijskog dijela Turske i tako oslobodi nazad grad Izmir.
Da bi mogao otcijepiti od Grka Istočnu Trakiju, Kemalove trupe su probile engleske linije odbrane na Dardanelima. Englezi su se povukli iz Turske i Grci moradoše tako priznati bivše granice istočno od Marice.
Pod pritiskom Mustafe Kemala, Nacionalna Skupština je 1. novembra 1922. godine donijela odluku da se Sultanat stavi van snage i zadnji sultan Mehmed VI morade napustiti zemlju. On umrije 16. maja 1926. godine i egzilu.
Gazi Mustafa Kamal Paša - Ataturk (Otac Turaka), proklamovao je 29. oktobra 1923. godine Republiku, te tako postade prvi predsjednik. On je bio šef države, predsjednik parlamenta i glavni vođa vojnih snaga. Turska narodna partija je bila, jedina dozvoljena partija.

My dear mirnamirna , what you wrote was very interesting and informative.
I learned a lot about the newness of the Ottoman Empire and its rulers.

It took me a while longer, until I read it and partially translated, but it was worth it.
Thank you very much.
I send you many nice greetings from Slovakia jaja

My dear Jaja, I'm very glad that you enjoyed. Thank you.
I send you many nice greetings.

mirnamirna hvala ti puno na ovim historijskim podacima, procitala sam samo one dijelove koji su me zanimali, a jako je korisno imati ovako lijepo napisane podatke na jednom mjestu.

Lila, lijep ti pozdrav.

To mi je i bila namjera da svatko odabere što želi i što ga zanima. Mene je zaintersirala povijest Osmanskog carstva i htjela sam ući u to iz nove perspektive, udaljene od one školske.

pozdrav svima

Evo nešto ukratko o Ajbiginom ocu, Kanu Sahib Girayu:

Sahib Giray I (1501-1551.) - Kan Krimskog Kanata (1532-1551), Kan Kazana (1521-1524 ). Sin Mengli I Giraya, mlađi brat Mehmed I Giraya. Osnivač Bahčisaraja.
Sahib Giray je rođen je i odrastao u Krimu.
Nakon smrti Muhammada Amina 1519., koji nije ostavio nasljednika Krimski Kan Mehmed I Giray od Kazana najavio je kandidaturu na prijestolje svom mlađem bratu Sahibu Giraju. Ipak, na nagovor Moskve na prijestolje je postavljen Princ Ali Šah, koji je kasnije srušen 1521. Iste godine Mehmed I Giray je svoga brata poslao u Kazan. Ovaj je za tri godine zauzeo prijestolje Kazana. Kada su ga napale ruske postrojbe, pobjegao na Krim, a potom se preselio u glavni grad Osmanskog Carstva Carigrad.
1532. postao je Kan u Krimu nakon abdikacije Saadata I Giraya. Sahib I Giray započeo je novi kanat u palači svojih predaka, a taj grad je dobio novo ime - Bahčisaraj. Poznat je kao veliki reformator. Tijekom vladavine Sahib I je proširio luku Gezleve čime je država dobila na raspolaganje vlastitu morsku luku (drugi obalni gradove na Krimu su teritoriji pod kontrolom Turaka). Zbog razvoja gospodarstva države Sahib je snažno poticao prijelaz sa nomadskog na sjedilački način života. Kan je dao visoke pozicije mnogim zaslužnim vojnim i sudskim službenicima dajući im zemlju. Tako je omogućio da se formira široka baza podrške među novom Krimskom elitom.
Nastavio je vojne reforme, formirajući trupe po uzoru na janjičare. Mnogo puta je pružio vojnu pomoć turskim vojnicima u njihovim europskim kampanjama.
1538. u borbi u Moldaviji, na čelu sa sultanom Sulejmanom, Sahib Giray upoznao je turskog sultana.
Ratovao praktički cijelog života - u Litvi, s Rusima, na Kavkazu...
Bio je drugi sultan, ali su mu u Istanbulu zamjerali da ih ne poštuje dovoljno te je pao u nemilost i uklonjen je s vlasti - 1551. Turci su mu naredili da ide u rat na Kavkazu. Plan je bio da namame Kana na put kako bi na njegovo mjesto došao Devlet Giraj. Na tom pohodu bio je iznevjeren od vojske, zarobljen u tvrđavi Tamanu, gdje je i ubijen. Tijelo Sahiba I je prevezeno u Bahčisaraj i pokopan je u Salačikskom mauzoleju.

Poslednji haremi u Osmanskom carstvu zatvoreni su 1909, a od nekoliko desetina tisuća konkubina koje su tijekom vjekova u njima bile zatočene, najučuvenija - Turci bi možda rekli i “najozloglašenija” - ostala je Rokselana, zvana “Ruskinja”. Ova pametna i ambiciozna ljepotica, sitna i energična, s malim prćastim nosom i prodornim očima, prema poljskom predanju, bila je Aleksandra Lisovska, kći siromašnog pravoslavnog sveštenika iz Rohatina, mjesta negdje u Karpatima. Zarobili su je, navodno, tatarski pljačkaši, a onda prodali velikom veziru Ibrahim-paši, koji ju je dao Sulejmanu Veličanstvenom, vjerovatno najvećem vladaru u povijesti. Osmanske države. Ništa se zapravo ne zna o njenoj obiteljii, djetinjstvu i obrazovanju, pa se kao povjesna osoba spominje tek 1526, kad je iz svađe sa sultanovom glavnom konkubinom izašla okrvavljena.
Poraz u toj tučnjavi - namjerno režiran, bio je jedna od Rokselaninih najdomišljatijih strategija. Već je bila druga kaduna, tj. kraljevska konkubina, ali je Tatarka Gulbahar (naša Mahidevran), prva kaduna i majka prestolonaslednika, princa Mustafe, bila nepromostiva prepreka koja ju je sprječavala da postane Sulejmanova glavna konkubina. Za vreme jedne svađe, Rokselana je izazvala Gulbahar, koja je upala u zamku. Povukla je Rokselanu za kosu, noktima joj izgrebala i privremeno nagrdila prelepo lice. Ali Gulbaharin trijumf bio je Pirova pobeda. Iako je Rokselana izazvala napad, znala je da strogi haremski protokol zabranjuje protivnapad, jer je kazna - izbacivanja iz hrama. Zato je prosto primala udarce besne protivnice. Danima posle tuče, odbijala je Sulejmanove pozive pod izgovorom da je unakažena. Sulejman je bio tako užasnut i ljut da je izbacio Gulbahar, a Rokselana je ubrzo postala prva kaduna. Sulejman je imao 30 godina, a Rokselana mnogo manje kad je uspjela postati prva konkubina i navede sultana da njenu prethodnicu Gulbahar istjera iz harema. Vladar se posvetio isključivo Rokselani, što je bila nečuvena odluka za čovjeka koji je imao mogućnost birati tisuće žena... Išao je dotle da je ugovarao brakove za najlepše žene u hramu, kako bi ublažio Rokselaninu ljubomoru. Jedan strani posmatrač čudio se što “ovaj održava takvu odanost da svi njegovi podanici govore da ga je ona začarala i nazivaju je vješticom”.
Zbilja, njegova vjernost jednoj ženi bila je jedinstvena među osmanskim carevima. Rokselana nije obraćala pažnju na rastuću zlobu prema njoj. Milijuni Turaka mogu mogu ju mrziti, ali je obožava jedini koji joj nešto znači. No, ona nije mogla da promeni činjenicu da je Mustafa, sin osramoćene Gulbahar, ostao Sulejmanov naslednik. Rokselanu je užasavalo to što će, kad Mustafa postane sultan, kodeks od njega zahtjevati da pogubi trojicu svoje polubraće: Džihangira, Selima i Bajazida, njenih sinova.

Taj bratoubilački zakon proistekao je iz iskrivljenog tumačenja kuranskog stiha “što znači smrt jednog princa u poređenju s gubitkom jedne pokrajine”, a svrha mu je bila da sprječi iscrpljujuće borbe za vladarsku moć. Kako se Mustafa bližio punoljetstvu, Rokselana je postojala sve očajnija i nagovarala je Sulejmana da ga premješta na razne udaljene položaje. Tako je oslabila Mustafin utjecaj na oca. Gulbahar, živeći s Mustafom, za sinom je išla u ta sumorna zabita mjesta i bila uklonjena kao druga moguća pretnja.

Rokselanina sljedeća meta bio je nadmeni veliki vezir Ibrahim- paša, Sulejmanov povjerenik, upravnik i zet. Njih dvojica su bili nerazdvojni, čak su spavali u susjednim sobama. Ibrahim-paša je bio onoliko odan Sulejmanu koliko Sulejman Rokselani, a njega je štitila i Hafsa Hatun, Sultana Valida. Ali kad je 1535. Hafsa Hatun umrla, Ibrahim je izgubio najvažnijeg saveznika. Rokselana je neumoljivo iskoristila svoju prednost i Sulejmana okrenula protiv njegovog starog prijatelja. Njen je uspeh bio uspješan u noći 14. ožujka 1536. sultan je pozvao sarajske plaćene siledžije, mutavce koji nikad ne bi mogli da ga izdaju, i naredio im da zadave Ibrahim-pašu. Veliki se vezir borio za život braneći se od njemih ubojica. Sledećeg su dana sluge otkrile njegov leš. Odjeća mu je bila iskidana, a zidovi spavaće sobe umrljani krvlju.

Iako je Ibrahim-paša bio kršćanin, Sulejman ga je sahranio u derviškom manastiru, bez nadgrobnog spomenika, kao lutalicu, a ne drugog najmoćnijeg čoveka u Osmanskom carstvu. Rokselana je mnogo ranije već uklonila svoje suparnice, a sada iz sljepe ljubomore i Sulejmanovog najodanijeg i najsposobnijeg povjerenika. Staru palaću uništio je 1540. strahovit požar, usljed kojeg je na stotine konkubina, evnuha i robova ostalo bez doma. Rokselana je odmah ubjedila Sulejmana da je smjesti u veliki saraj, iako tamo žene nikad nisu živele. Tu je boravila u samom srcu carske moći i politike. Desetljeće kasnije, kad je nova palaća zamenila prethodnu, Rokselana je ostala tu gdje se zatekla. Tad je već bila stekla toliki utjecaj u vladi da joj povjesničari u zaslugu upisuju začetak vladavine žena Osmanskim carstvom, koja se završila tek 1687.

Ubrzo pošto se pridružila Sulejmanu u velikom saraju, moguće je da ga je Rokselana ubjedila da se oženi njome. Većina Turaka poriče da se Sulejman ikad mogao oženiti kršćankom (premda prisilno preobraćenom u Sslam), strankinjom i konkubinom. Ipak, vjeruje se da su se oženili. Ako je to istina, Rokselana je uspela da naložništvo zamjeni za brak. Kao carica ili prva konkubina, Rokselana je bila i Sulejmanova savjetnica, ali je svu pažnju usredsređivala na to da svoje sinove sačuva od princa Mustafe, koji će nakon očeve smrti morati da ih ubije. Zato je 1553. krivotvorila pismo kojim je Mustafu uplela u pobunu protiv oca. Sulejman, koji nije ništa znao o njenoj podloj zaveri, bio je na mukama šta da uradi, i kolebao se između milosrđa i odmazde. No, Rokselana je sultana nagovarala da Mustafu osudi na tradicionalno pogubljenje davljenjem.

On je najzad doneo odluku i pozvao Mustafu na razgovor. Princ, prethodno upozoren, hrabro je koračao prema ocu, ponosito izjavivši da ako mora umrjeti, rado će smrt primiti od ruke čovjeka koji mu je dao život. Kao i velikog vezira Ibrahim-pašu, zadavile su ga njeme sarajske ubice.
Rokselana je likovala. Njen sin Selim će naslediti oca. Vjerovala je i da izabrani princ nikad neće ukloniti svoju braću, no, nije predvidjela da će njen okrutni sin Bajazid kovati zavjeru da svrgne oca, pa će ga sultan pogubiti. Ipak, nije doživela da vidi sina na prestolu. Umrla je pet godina posle Mustafinog ubojstva, a oplakali su je Sulejman i rjetki podanici.

SULEJMAN VELIČANSTVENI - SULTANOV HAREM
Dramatična, nezaboravna priča o surovosti i strasti, smeštena u velikom haremu Otomanskog carstva. U Konstantinopolju vlada samo jedan čovek: sultan Sulejman Veličanstveni. U srcu njegove palate nalazi se harem, u kojem žive stotine božanstvenih žena – neke od njih su supruge, neke konkubine, a neke samo obične robinje. Među njima je i Gilbehar, sultanova miljenica i majka njegovog naslednika; Đulija, kći jednog italijanskog plemića, oteta kada je pokušala da pobegne iz Venecije sa svojim ljubavnikom; i Hirem, Tatarka iz ruskih stepa. Svaka od ove tri žene je lepa, ali Hirem je najopasnija – beskrupulozna u svojoj želji da vlada haremom a, na kraju, i samim sultanom. Pametna i moćna, ona pažljivo smišlja propast svojih rivalki i umiljava se vladaru, što je stavlja u sam centar carske moći. Upravo će zbog opsednutosti ovom devojkom, Hirem, Sulejman izgubiti saveznike i sinove, a na kraju ostati i bez svoje carske loze.

Neodoljiva priča o svetu intriga, senzualnosti i moći, u kojem carstvom ne vladaju ni sila ni politika, već lepe i tajanstvene žene iza zidova harema.

http://www.alnari.rs/997db4f9-59b5-4616 ... HAREM.aspx

Pronašla sam jedan znanstveni članak o Hurrem pa sam ga prevela (oprostite na eventualnim pravopisnim greškama) jer pokazuje sasvim novi i po mom mišljenju profesionalni pristup istraživanju uloge ove žene u povijesti.
Turci imaju jedan argument - bila je vještica, koliko je to glup argument svima nam je jasno iako oni od njega ne odustaju, drugi su našli načina da se pozabave činjenicama a ne magijom za traženjem istine o ovoj ženi.
Moram reći da sam u njemu dobila potvrdu svojih razmišljanja i doživljavanja sudbine i veličine ove žene koja je uspjela nemoguće i iako se je koristila spletkama, zar nisu svi u ono vrijeme - uzmite samo bratoubilački zakon i pođimo od toga da shvatimo njene probleme. Ako ćemo iskreno i danas živimo u vremenu spletkarenja privilegijama i novcem i nisu svi moralni, ali to nije tema.



Zbog veličine, stavit ću ga u više postova. Nemote se umarati čitanjem imena povijesničara, ostavila sam članak onakav kakav je u originalu bez izmjena kako ga ne bih "krivotvorila".




Studija - Muslimanski svijet
Roxolana: "Najveća vladarica na Istoku "

Galina Yermolenko
Sveučilište DeSales
Center Valley, Pennsylvania


Jedna od najvažnijih legendarnih žena rane moderne povijesti, poznata u Turskoj kao Hurrem sultanu i kao Roxolana u Europi, uvijek je bila i ostala kontroverzna figura. Suprotno drugim kontroverznim moćnim i slavnim žene svog vremena, poput Catherine de Medici, kraljica Margot, ili kraljica Elizabeta I - Roxolana se uzdigla iz harema kao robinja do kraljice Osmanskog carstva i zato je posebno fascinantna, ali i ranjiva na sudu mnogih povjesničara i pisaca. Oteta iz Ukrajine i prodana osmanskom carskom haremu u ranom šesnaestom stoljeću, Roxolana je brzo postala omiljena konkubina (hasseki) Sultana Sulejmana I. Veličanstvenog (1520 - 1566), a kasnije i njegova voljena supruga, snažna sultana, tijekom četiri desetljeća duge romance sve do svoje smrti u 1558.
Roxolana je bila vladar ne samo u Sulejmanovom srcu, nego i u njegovim odlukama kao njegov glavni politički savjetnik. Bivša robinja izvršila je golem utjecaj na carske poslove i ostavila neizbrisiv trag i na povijesti turske i europske stvarnosti.Razne teorije i tumačenja su bila ponuđena kroz povijest kao razlog za njen dugoročni utjecaj na Sulejmana: njezina ljepote, njezin veseli duh i prijaznost, njezin šarmantni osmijeh i zarazni smijeh, njezin duhoviti i brzi um, njezin nemilosrdni pragmatizam i politički genij, njezina manipulativna i zla narav, njezin glazbeni talenat kao i njezina uporaba čarobnjaštva i ljubavnih vodica među ostalima. Glavni razlog takvim tumačenjima je da su Roxolanine psihološke osobine i djela tumačena izvan društvenog i povijesnog konteksta u kojem je živjela. Drugi problem u većini prikaza Roxolana života je da se, na prom mjestu, malo činjeničnih informacija zna o njoj, zato što je u haremu sultana nedostupna i Turcima i stranim posjetiteljima. Primarni osmanski izvori o Hurrem su njezina dopisivanja s Sulejmanom, evidencija haremske plaće, Sulejmanovi dnevnici i njegova pjesnička ljubavna pisma Hurrem i Sulejmanova i Roxolanina pisma kralju Sigizmundu II Augustu - osigurala su autentičan uvid u njene aktivnosti i psihologiju. Međutim, ova dokumentacija nije bila poznata u svijetu do devetnaestog i dvadesetog stoljeća, kada je tamna slika o Roxolana bila već formirana.
Svi ostali prikazi Hurrem-Roxolana, počevši s komentarima od doba XVI i XVII stoljeća od osmanskih povjesničara, kao i preko europskih diplomata, promatrača i putnika, su vrlo spekulativne prirode. Budući da nikome od tih ljudi nije bilo dopušteno u unutarnji krug Sulejmanovog harema, koji je okružen zidinama, oni su se u velikoj mjeri oslonili na svjedočanstva službenika ili dvorjana ili na popularne tračeve koji su kružili Istanbulom. Čak su i izvješća mletačkih veleposlanika na Sulejmanovom dvoru najopsežniji i prvi zapadnjački izvori o Roxolani do danas, često bili samo interpretacije haremskih glasina.
Većina drugih zapadnjačkih izvora u šesnaestom stoljeću o Roxolani, a smatraju se vrlo autentičnima i danas - kao Turska pisma izaslanika Svetog Rimskog Car Ferdinand I, Ogiera de Busbecqa, između 1554 i 1562; na račun ubojstvo princa Mustafe, zatim izvješća Nicholasa de Moffan, povijesne kronike o Turskoj Paola Giovio i priče s putovanja Luidga Bassana bile su također samo izvještaji temeljeni na rekla-kazala izvorima. Većim dijelom oni demoniziraju Roxolanu kao nemilosrdnu manipulatoricu koja stalno truje Sulejmanov um svojim spletkama, replicira osmansko uvjerenje da je koristila magiju da ga zavede.
Tako je na primjer, engleski povjesničar Richard Knolles, prozvao Roxolanu "najvećom vladaricom na Istoku " i okarakterizirao je kao zlonamjeranu, opaku i predanu spletkama ženu koja u potpunosti kontrolira Sulejmanov um.
Ovaj negativni zapadnjački prikaz Roxolane je rezultat brojnih uzroka: nekritičko preuzimanje - u osmanskoj javnosti proširenih negativnih stavova prema Hurrem. Zatim opće zablude o sustavu osmanskog roblja i na kraju strah od ženskog tijela koji je vladao na zapadu u to vrijeme.
U kasnom sedamnaestom stoljeću Roxolanin imidž u Europi se promijenio na bolje, možda zbog općeg pada Osmanske prijetnje i naknadnih promjena u stavovima prema Turcima, međutim, tradicija demoniziranja Roxolane traje i dalje, po inerciji prema dotadašnjim stavovima.
Objavljivanjem brojnih osmanskih povijesnih i relevantnih dokumenta kao što su Hammerova Povijest Osmanskog carstva(1827-1835); Rankeova knjiga Prinčevi i narodi južne Europe(1827); Zinkeisenova Povijest Osmanskog Carstva u Europi(1840-1863); i Alberijevo izdanje izvješća mletačkih dužnosnika(1840-1855) u devetnaestom stoljeću, ponovo počinje zapadnjački interes o turskoj povijesti, ali se također obnovila i u osmanskog javnosti negativna slika o Hurrem i na početku modernog Zapada još uvijek vlada stereotip o Roxolani kao spletkaru sve do kasnog devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Ipak, broj ozbiljnih povijesnih studija pokazao je zapadnjačke zablude o osmanskom haremu i posebno o Roxolani.
Ovaj članak pokušava ispraviti negativne, jednostrane, i (moglo bi se reći) "patrijarhalne" poglede na Roxolanu koja dominiraju stoljećima. Za razliku od optužbe prema njoj kao vještici i bezobzirnoj osobi, ova studija ističe Roxolanine prednosti - njezinu inteligenciju, obrazovanje, snagu volje, a i druge talente koji su joj omogućili ne samo da opstane u pretpanom okruženju osmanskog imperijalnog harema, nego i da izađe kao pobjednica. Osim toga, studija će promijeniti u istočnoj Europi (uglavnom Poljskoj i Ukrajini) pogled na Roxolanu, koji pokazuje njena djela kao potrebu za njen opstanak u sustavu osmanskog ropstva. Iako ne postoji jedinstveni pregled ili analiza Roxolanina života na engleskom jeziku, osim par fiktivnih radova sa središtem na Roxolani ili pojedinih poglavlja i stranice o njoj u povijesnim knjigama, takvi radovi postoje u Poljskoj i Ukrajini, kao i u još nekim djelima u Europi npr., Julian Niemcewicz, Panteleimona Kulish, Szymon Askenazy, Agathangel Krymsky, Mihail Hrushevsky, Volodymyr Hrabovetsky, Yaroslav Kiš, Olena Apanovich, Irena Knysh, i drugi.
Osim toga, rani moderni kroničari Marcin Bielski, Maciej Stryjkowski, Marcin Broniowski, Bernard Wapowski, a Mikhalon Lituan daju perspektivu osmanskog ropstva u Poljskoj i Ukrajini koja nije napravljena u Zapadnoj znanosti.
Ipak, takvi istočnoeuropske izvori prikazuju osvježavajuće protuotrov za stare stereotipi o ovim pitanjima. Ako ništa drugo, gledanje na Roxolanu iz niza kulturnih perspektiva nam omogućava da se formira više uravnotežen pogled na tu legendarnu ženu.
Roxolana je vjerojatno ušla u harem oko petnaest godina, u vrijeme između 1517 i 1520, ali svakako prije nego je Sulejman 1520 postao sultan. Njezin put od haremske sluškinje do Sulejmanove hasseki vjerojatno je bio vrlo brz, jer je rodila svog prvog sina Mehmeda 1521, a zatim je rodila sultanu još četiri sina - Abdullaha (rođ. 1522), Selima (rođ. 1524), Bayazida (rođ. 1525), Džihangira(rođ. 1531, Zvonar) - i kćer Mihrimah (rođ. 1522).
Roxolani je bilo dopušteno roditi više od jednog sina, a to je bila potpuna povreda starog kraljevskog haremskog principa "jedna robinja majka - jedan sin", koji je bio namijenjen da spriječi majčin utjecaj na sultana i krvnu osvetu između braće za prijestolje. Povreda ovog načela signalizirla je vanjskom svijetu pojavu snažne žene na Sulejmanovom dvoru.